“Nakon što sam prije 2,5 god preuzeo HSG Albstadt, član Württemberg lige, idemo lagano i sigurno koračamo prema naprijed. Sretan sam jer mi se doslovno nitko ne miješa u posao, niti uprava, niti tribine, a još manje roditelji”, kaže gost KAŠ-evog intervjua.
– Počašćen sam da si me odabrao za intervju mada nisam siguran da sam osoba koja će biti interesantna tvojim čitateljima jer već 20 godina nisam aktivan u sportskim zbivanjima karlovačkog rukometa – započeo je ovaj naš razgovor Nenad Gojsović – Steka, nekad vrstan rukometaš i prvotimac prvoligaša RK Karlovačka pivovara i RK Karlovačka banka, izrastao kao igrač RK Turbina sa Švarče.
NEMA GA U KOMBINACIJAMA
Provociram ga pitanjem – čujem da se konačno vraćaš iz pečalbe u Domovinu? – Trenutno nemam u planu vraćati se u Hrvatsku iz razloga što ovdje imam dobar posao (autoindustrija op.a.) i trenutno rukometno zaposlenje, trener sam HSG Albstadt, pa uživam – kaže Gojsović i uzvraća na provokaciju:
– Ako si mislio da bih mogao biti u nekakvim kombinacijama dolaska na klupu HRK Karlovac moram te razuvjeriti i odgovoriti da trenutno nisam u nikakvim kombinacijama oko dolaska na trenersku klupu karlovačkog prvoligaša.
Ne odustajem s provokativnim pitanjima – kad se vratiš bi li preuzeo treniranje HRK Karlovca? – Pitanje je želi li te netko i misli li taj koji odlučuje imaš li potrebnu kvalitetu da bi se priključio karlovačkom rukometu, odnosno prvoligaškom klubu? Naravno da bih prihvatio, bio to izazov kakav još do sada nisam imao. No, za sada se još dobro mogu sportski kretati i razmišljati pa o tome niti ne razmišljam.
A što znaš o karlovačkom rukometu danas? – Dovoljno jer svaki vikend jurim na internet i gledam rezultate. Čitam KAportal odnosno KAŠonline i ostale portale karlovačkih medija odakle crpim informaciju o sportu u Karlovcu. Ponekad zovem prijatelje da od njih osobno čujem kako je igrao HRK Karlovac, ili RKŠR Karlovac i RK Dubovac. Zanimaju me i veliki i mali (RŠK i Sedmerac op.a.). Doslovno sam upoznat sa svim zbivanjima u KA-rukometu. Znam da su Kečine rukometašice solidno startale što se ne bi moglo reći za Tanjine rukometaše. Želim im da što prije srede redove. No, treba biti strpljiv.
“PUNJENJE BATERIJA”
Ti si u Njemačkoj, sin u Zagrebu, a supruga radi u Splitu. Nije jednostavno tako živjeti? – Apsolutno da nam nije lako razdvojeno živjeti ali u današnje vrijeme visoke tehnologije čujemo se i dogovaramo svakodnevno, možda i više nego da smo zajedno u četiri zida.
Svagdje je lijepo ali je doma najljepše? – Sigurno da je doma najljepše. Da je doma najljepše potvrđuje i to da sam godišnje minimalno 6-7 puta u Hrvatskoj, što zbog obitelji a što zbog prijatelja. To je moje ‘punjenje baterija’ za nove radne pobjede u Njemačkoj. Nažalost, svjedoci smo da trenutno mnogi naši mladi, ali i stariji, odlaze u pečalbu trbuhom za kruhom.
Kad se jednog dana odlučiš vratiti u Hrvatsku hoće li ti nedostajati njemački rukomet? – Kada se vratim, vidjet ćemo?
Sin ti je odavno prestao igrati rukomet. Što sad radi? – Sven nije prestao igrat rukomet nego je postavio nove prioritete u životu a to su pod jedan studij, dva obitelj i tri sport i rekreacija. Da nije zaboravio rukomet dokazao je osvajanjem 3. mjesta na Humanijadi u Poreču prošlog proljeća s ekipom Stomatološkog fakulteta iz Zagreba. Uspjeh je tim veći jer pored njega su još dva-tri rukometaš a svi ostali su vaterpolisti, košarkaši …
DOBROČUDNI KARCINOM
Kako igra tvoj njemački klub? – Nakon što sam prije 2,5 god preuzeo HSG Albstadt, član Württemberg lige, idemo lagano i sigurno koračamo prema naprijed. Sretan sam jer mi se doslovno nitko ne miješa u posao, niti uprava, niti tribine, a još manje roditelji. Radim najbolje što znam i mogu. Imam u vremenskom trajanju neograničen (unbegrentzt) ugovor pa tako po dogovoru možemo se razići ili nastavit do mirovine. Uprava te nagradi novim ugovorom ili otkazom. To je tako.
Pratiš li igre karlovačkih igrača koji su pristupili Hasanefendićevom timu? – Naravno da pratim kada uhvatim vremena pogledam ih na live internetskom prijenosu i jako sam sretan što promiču karlovački rukomet. Mislim da i oni uživaju u novim izazovima i pravom rukometnom ozračju.
Kad si u Karlovcu igraš za veterane Dubovca. Kako kao jedan “turbinaš”? – Za mene ne postoji ‘pravilo’ Dubovčak, Turbinaš, Gažan … Svi smo se poistovjetili s povijesnim imenom Dubovca. Prava smo karlovačka škvadra, a ime ‘Veterani Dubovac’ je prepoznatljivo u cijeloj Hrvatskoj jer nastavljamo tradiciju dubovačkih rukometaša. Pravo da ti kažem oni su kao dobroćudni karcinom. Kad ti jednom uđu pod kožu nema više odvajanja sve do smrti. Strašno je to dobra ekipa i zahvalan sam im što me kao Švarčaka, (odnedavno iz Novog Centra op. a.) još drže sa sobom. Dalo bi se o veteranima Dubovca napisati knjiga. Ne samo da vladaju na rukometnim terenima nego osvajaju turnire na velikom i na malom nogometu. Jednostavno, to je neopisiva družina!
IGRAČIMA TREBA POMOĆI U ŠKOLOVANJU I ZAPOŠLJAVANJU
Keča solidno vodi žensku ekipu RKŠR Karlovac? – Dobar je odabir za trenera ženske ekipe, prava osoba na pravom mjestu, rekao bih. Žao mi je da ga nisu postavili i u koju mušku ekipu da ne ostane etiketiran trener samo ženskih ekipa. Ima on potencijala samo je nekako sramežljiv, ne gura se. To je pozitivno ali ponekad treba biti i nametljiv. Pogotovo ako znaš, kao što Keča zna puno o rukometu.
A Tanja Rašić? – Ona je u nezavidnoj situaciji. Mnogo je igrača otišlo iz prve momčadi, na sreću ne njenom greškom. Uhvatila se u koštac s mladim i neiskusnim igračima koje je trenirala u Školi rukometa i sada je došla u situaciju gdje su sve oči uprte u njen rad. Svi bi bili treneri. S razlogom prizivaju ostanak, više ne prvo mjesto jer je to gotovo nemoguće. Pitam se koliko ima pomoć drugih?
Muška momčad je igrački nikad slabija? – Žao mi je da mladi rukometaši odlaze u inozemstvo a pravo se još nisu ni dokazali na hrvatskim parketima. Nije sve u novcu jer sam u jednom intervju, mislim za KAŠ prije puno godina, rekao da uprava kluba mora počet razmišljat o amaterskom načinu opstanka tako da se igračima pomaže u školovanju i zapošljavanju, a ne samo dijeljenju novca. Tada neće razmišljati o odlasku već o tome kako u svom gradu osnovati obitelj i ostat živjeti. Trenirati 7-8 puta u tjednu je utopija jer profesionalizam košta jako puno i ovisan si o dobroti sponzora i novca, kako iz proračuna tako i od sponzora. Žalosno je da odgovorni za sport u gradu i sponzori ne vide da je rukomet najjači sportski brend Karlovca te da ga treba više podržati. Pogotovo se ne bi smjelo dozvoliti da talentirani rukometaši tek tako olako odlaze iz Karlovca.
KAŠonline