Prije tri dana bojni mediji pisali su o Danu medijskih sloboda (3. svibanj) i vjerojatno se od mene očekuje da u ovoj kolumni barem nešto napišem o tome, s obzirom na gotovo 50-godišnju prisutnost u karlovačkom sportskom novinarstvu. Dakle…
Previše je novinara izloženo uznemiravanju i drugim oblicima
pritiska. Mete su kampanja ocrnjivanja, financijskih pritisaka te
napada koji dolaze od pristranih medija, što ih često navodi na
autocenzuru. Evo na primjer, Hrvatsko novinarsko društvo (HND)
najoštrije je osudilo cenzorski potez Uprave Hrvatske
radiotelevizije (HRT) koja je na Svjetski dan slobode medija
zabranila uredniku Aleksandru Stankoviću da u emisiji “Nedjeljom
u 2” ugosti HRT-ovu novinarku Maju Sever.
Svega toga nisu pošteđeni niti novinari koji pišu o sportu.
Povodom Dana slobode medija predsjednik Hrvatskog zbora sportskih
novinara (HZSN), istodobno i glavni tajnik te rizničar istovrsnog
svjetskog udruženja (AIPS), Jura Ozmec, obratio se javnosti
pismom u kojem naglašava kako bi mnogi u mnogim sportskim
udrugama rado da nekih od nas nema, da nestanemo, barem iz
njihovih sportova!
Svjetski dan slobode medija odaje počast ključnoj ulozi
novinarstva u zaštiti slobode izražavanja. Ona je danas temelj
demokratskih društava koja mogu napredovati samo ako građani
imaju pristup pouzdanim informacijama. Rad novinara pak pomaže u
otkrivanju i suzbijanju dezinformacija. Unatoč novim rizicima i
izazovima novinari i medijski djelatnici, ponekad i u teškim
okolnostima, nastavljaju svoj rad. Novinari stoga imaju ključnu
ulogu u tome kako osigurati da društva budu spremnija za izazove
s kojima se sada suočavamo, te da budu sigurnija, bogatija
i održivija.
Svjedoci smo sve češćih isključivanja interneta i zatvaranja
on-line stranica. Nema većeg šoka od blokiranja tih
ključnih alata u situaciji kad nema rezervne varijante. Ogromna
je moć komunikacije. Pogotovo zamislite kako je novinaru kojem je
zabranjeno pisanje, istupanje, kojem cenzuriraju tekst pa se tako
plasira štivo koje originalu nije ni slično. Užas.
U lokalnim je sredinama, kažu, novinarima još teže. Osobni
primjer dokumentira otkaz suradnje u gradskom glasilu nakon 23
godine od čega pet na poziciji sportskog urednika (1993-1998.). I
desetak bliskih suradnika te je 1998. godine otišlo iz redakcije.
Jedini nam je grijeh bio što nismo htjeli biti poslužnici
ondašnjem gradonačelniku. Trebala su proći dva desetljeća da bi
me pozvali u tu redakciju – s kojom sam i danas povezan emocijama
– radi predstavljanja jedne moje knjige.
Na žalost, svjedočili smo i gašenju sportskih minuta (ukidanje
emisije Sportska nedjelja) na aktualnoj radijskoj postaji te
“brisanje” sportskih stranica u listu s gotovo 80-godišnjom
tradicijom, budući da sada nikako nisu ono što bi trebale biti.
Taj je gradski medij u ono vrijeme navodnih nesloboda imao glavu
i rep, čitanost i novinarska pera koji su ponikli ili stasali u
tjednikovoj novinarskoj školi poput: Nine Perića, Vlade Bojkića,
Miće Mazelea, Josipa Vukovića, Steve Maoduša, Ibre
Palangića, Branka Ključarića, Ratomira Petkovića, Stevice
Sabljarića, Slavka Cvitkovića, Zdenka Pomoravca, Mladena
Stubljara, Slavka Markovića, Pere Mrkalja, Bratislava Lebarića,
Ivana Fudurića, Tome Vičića, Bogdana Glodića, Velimira Franića,
Zorice Natahly, Željke Pulez, Jasminke Kovačević, Mladena Muića,
Tomice Belavića i drugih koji su ostavili traga u karlovačkom i
hrvatskom novinarstvu.
Danas se tamo piše na način koji nije prihvatljiv svima.
Uključujući i priloge o sportu koji i po sedam dana kasne za
objavom negdje drugdje čime od ažurnosti nema ni “a”. U
prijevodu, netko je Karlovčanima odlučio dva puta naplatiti istu
informaciju – jednom kroz obvezno financiranje, drugi put kroz
cijenu novina koje se nikad nisu manje prodavale.
Godinama je gradski medij bio škola za novinare početnike. A gdje
je danas …? Sportski novinari u Karlovcu mogu se nabrojati na
prste jedne ruke. Od 1998. niti jedan mladi novinar nije educiran
u redakciji tog medija! Dok je u tom istom gradskom mediju od
1993. do 1998. godine radila mlada ekipa sportskih žurnalista, a
osobito dok je KAŠ izlazio u tiskanom obliku u Karlovačkom listu
i Novom listu (1998-2010.) čak oko 50 suradnika po peru dijelilo
je entuzijazam i ljubav prema sportskom novinarstvu i lokalnom
sportu. KAŠ je egzistirao i kao jedini sveobuhvatni notar
dotičnih zbivanja, premda bi to trebala biti zadaća gradskih
medija, bio primjer/putokaz radnog poleta i uređivačke
koncepcije. Nitko se nije ustručavao pohvaliti, ali ni pokuditi u
argumentiranom tekstu, komentaru, osvrtu, crtici. Sa samo jednim
konačnim i nadasve našim ciljem – služiti dobrobiti karlovačkog i
županijskog sporta. Težnja slobodi pisanja i neovisnom
novinarstvu bila je apsolutno primarna i od toga se nije
namjeravalo odustati. Neovisno o spoznaji da se zbog toga mnogima
nije išlo “pod kapu”, a osnovna misija bila je da sportaši budu
vjerna publika. Pogotovo da nam vjeruju! Bio je to dakako
rizik.
I sloboda novinarstva na karlovački način.