Moj prijatelj i predsjednik Svjetske udruge sportskih novinara (AIPS), Gianni Merlo, počeo je 3. travnja na web stranicama AIPS-a svoj tekst "La Gazzetta dello Sport rođena je 3. travnja 1896., u zoru prvih modernih olimpijskih igara u Ateni…". Kao dugogodišnji novinar jednih od najčitanijih sportskih novina u svijetu obilježio je tim tekstom svoje viđenje 125 godina postojanja "Gazzette dello Sport" - piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
Što je onda, u svijetlu tih 125 godina “tek” 10 godina SPTV-a, od
4. travnja 2011.?
Puno. Ne bih se ovdje bavio brojkama, prijenosima, gostovanjima,
uspjesima, jer manje-više smo to definirali kroz naš program ili
će ovih dana ionako izaći u nekim obavijestima ili službenim
objavama. Ovdje bih se u prvom redu htio zahvaliti ljudima koji
su taj program radili. Od direktora, preko pojedinaca koji su
izdržali i nekoliko mjeseci bez plaća, do onih osoba koje su kroz
Sportsku televiziju prošle makar i jednom i ostavile neki svoj
trag ili samo naznaku traga, sjenu.
Danas su to u “centrali” Željka, Vlasta, Gorana, Marija,
Ana, Diana, Helena, Vesna, Martina, Petar, Davor, Matija,
Marijan, Domagoj, Mario i Hrvoje, uz desetke onih koje viđamo po
potrebi i uz one koje baš i ne viđamo, ali su uz nas i rade s
nama ne baš nezahtjevni program, 24 sata dnevno, 365 dana u
godini. Svaki na svoj način, tehnički, programski, suradnički,
financijski, marketinški… Oni su srž televizije, a to je ono što
je SPTV gurnulo na najvišu poziciju gledanosti među svim
hrvatskim sportskim kanalima i u sam vrh ukupne gledanosti među
otprilike 140 kanala, koje AGB Nielsen u Hrvatskoj prati.
Odokativnim zbrajanjem radi se o otprilike 150 ljudi koji su kroz
deset godina pridonosili i dalje pridonose razvoju Sportske
televizije. Znam, bilo je i onih koji su u eri žestokih napada na
televiziju doslovce pobjegli ili čak otvoreno radili protiv
kolektiva koji im je priskrbio radna mjesta kad to nigdje drugdje
nisu mogli naći, ali to sad nije važno. Sad je, barem meni, važno
da znam da smo uspjeli. Svi. Ne samo neki.
To su sve ljudi, moji suradnici, koji su se privikli na različite
uvjete, na čudna vremena rada, na čudne zahtjeve i tehničke
uvjete. Upravo zato, lanjski dolazak korone i rad od kuće nekako
smo svi shvatili kao samo još jedan korak prema dokazivanju samih
sebe. Jer, uspjeli smo podići praćenje hrvatskoga sporta na višu
razinu, napravili smo iskorak u bilježenju čak i naizgled
minornih, ali sportašima iz malih sredina najdražih događaja.
Pred našim su mikrofonom bili gotovo svi hrvatski najbolji
sportaši, ali i stotine onih za koje nikad niste čuli. To smo
dobili kroz naš pristup sportu. Odlučili smo se od prvoga dana na
bilježenje reportaža, priča, magazina, a ne na nužne prijenose.
Posebno ne stranih nogometnih liga ili NBA košarke.
Mi smo televizija u 100% vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora,
dakle kompletno smo hrvatski proizvod i predsjedniku i ekipi iz
HOO-a te članovima Vijeća HOO-a koji nas prate dugujemo da budemo
na njihovom putu i pristupu. Dakako, u ovom periodu kad zbog
epidemije nitko ne može u sportske dvorane ili na stadione, naša
će pažnja biti prebačena i na pokušaj bilježenja sporta i kroz
prijenose, koliko ih uhvatimo budući da su sportski savezi većinu
svojih natjecanja poklonili kanalima koji šerifuju po kabelskim
operaterima, a gledanost im je slabija od očekivane.
Dakle, što se mene tiče, mi smo već krenuli u novih 10 godina.
Jer, podsjećam, ne radi se ovdje o kamerama, montažama i o
monitorima, ovdje se radi isključivo o ljudima!
A s ovakvim ljudima niti 125 godina, poput “Gazzette”, nije
nedostižno…
Prve vijesti 4. travnja 2011. u 17.00. https://fb.watch/4Gyg3di3Xf/