Sport i natjecanja dio su ljudskih života još od najranijih dostupnih zapisa. Pojavom tradicionalnih medija, radija i televizije, a pogotovo novih medija koji pružaju golemu količinu podataka, sportska su natjecanja, uz pomoć komentatora, dopirala do velikog broja ljudi (Ding, 2020: 11).
U tom se primjeru može vidjeti da igra svoj puni potencijal ipak
dostiže tek kada uspije zainteresirati veći broj ljudi. Točnije,
obožavatelji istih igara, igrački ili zanimanja okupljaju se na
istom mjestu kako bi pratili ono što ih zanima i sudjelovali u
tim događanjima.
Prije nego li je uopće postojao “zanat” sportskog komentatora,
sport je oduvijek mamio pažnju velikog broja publike. Ona se kroz
njega osjećala povezano s okolinom, širom zajednicom ili klubom.
Gledajući sportaše koji postižu mnogima nedostižne uspjehe,
osjećamo se ispunjeno i uzvišeno. Ipak, sport kakvoga poznajemo
danas, mijenjao se i tražio svoj oblik kroz povijest. Prije
sportskih pravilnika i multi milijunskih ugovora za najbolje
sportaše, postojala je samo obična igra i natjecanje.
Ljudi su oduvijek imali želju za razonodom, pokušavajući pobjeći
od svakodnevnog života i uživati u slobodnim aktivnostima.
Navijati za jedan ili drugi klub ne znači pratiti samo njihove
uspjehe. Navijanje je postalo nešto mnogo veće, fenomen koji
nadilazi terene i sportove. U primjeru Dinama i Hajduka, ali i u
nekim drugim primjerima, najbolje vidimo koliku ulogu u sportu
ima nacionalizam. Klubovi oko sebe okupljaju ljude razne dobi, s
određenim uvjerenjima i stavovima, ljude koji se ujedinjuju oko
zajedničkog cilja ili ideja koje ti klubovi predstavljaju i
obećavaju. Iako je većina ovih primjera pozitivne prirode,
postoje i oni koji su sve, samo ne pozitivni.
Primjer s Rujevice, nažalost, zbog tri budale ispašta cijela
Hrvatska, a institucije su reagirale brzo. Općinski sud u
Rijeci izrekao je prvookrivljenom D.C. novčanu kaznu u iznosu od
1300 eura, a drugookrivljenom D.S. kaznu zatvora u trajanju od 20
dana radi isticanja ustaške zastave na nogometnoj utakmici između
Hrvatske i Latvije na stadionu Rujevica.
Razvojem televizije, a pogotovo kad su se počeli proizvoditi
televizori u boji, sport je dobio na popularnosti. Odjednom
publika nije morala ovisiti samo o opisima komentatora, već je
mogla i sama vidjeti što se događa na terenu ili u ringu i areni.
Tijekom godina elektronički su mediji sve više utjecali na sport,
pa je učestalim televizijskim prikazivanjem određenog sporta
rasla i njegova popularnost među publikom koja se sve više
zanimala za njega. Time se povećava i gledanost, odnosno
popularnost medijskog kanala preko kojeg se sport prati. To je
začarani krug uzajamnog odnosa medija i sporta jer jedan drugome
dižu popularnost. Elektronički mediji omogućuju popularizaciju
sporta i tako osiguravaju njegovu kvalitetu, korist u društvu i
zajednici te naravno financijsku dobit. S druge strane, sport
medijima konstanto dovodi novu, teško dostupnu publiku. Nadalje,
sportski savezi i organizacije prepoznali su kako elektronički
mediji mogu stvoriti jasniju sliku o sportu, iako su u početku
bili striktno protiv medija zbog bojazni od oduzimanja prihoda.
Danas se prepoznaju i brojne ostale prednosti medijske
popularnosti sporta, poput izjednačavanja sportašica i sportaša,
povećanja zarade i stvaranja uvjeta za stipendiranje mladih
igrača te veće mentalne discipline igrača zbog eksponiranosti i
navijača koji ih smatraju herojima (Bartoš, 2012:
158-164).
Neposredno prije i za vrijeme održavanja Olimpijskih igara, u
antičkoj Grčkoj gdje su nastale, vladalo je “olimpijsko
primirje”; oružje je tada moralo mirovati. No, iz naše današnje
perspektive, gotovo tri tisuća godina kasnije, to pravilo ne
vrijedi. Volimo se busati u prsa napretkom ljudske svijesti i
civilizacije, no to baš i nije tako.
Otkad su 1896. u Ateni održane prve moderne olimpijske igre,
ratovalo se i ratuje tijekom svih Igara. Od današnjih “ratnih” i
“dopinških” sankcija ruskim sportašima, preko nekadašnjih bojkota
tijekom “hladnog rata” do Igara koje nisu održane zbog dva
svjetska rata, svakom iole objektivnom kristalno je jasno da je
politika ta koja se s Igrama i sportom općenito poigrava kao s
marionetama u lutkarskom kazalištu.
Da nema ni traga onoj olimpijskoj krilatici da politici nema
mjesta u sportu. “Diplomatske ofenzive” koje danas poduzimaju
dvije suprotstavljene strane oko nastupa ili zabrane ruskim
sportašima u Parizu 2024. samo su nastavak stare tradicije. Neke
su zemlje bojkotirale OI u Melbourneu zbog krize na Sueskom
kanalu, sve afričke i arapske odbile su sudjelovati u Montrealu
1976. Pola “zapadnog svijeta” bojkotiralo je Igre u SSSR-u 1980.,
a Sovjeti i saveznici one sljedeće u Los Angelesu 1984.
“Münchenski masakr” 1972. kad je oružje “progovorilo” u samom
olimpijskom selu te je pobijeno 17 sportaša, bolje je i ne
spominjati.
Nažalost, sport i politika i ratovi oduvijek su bili i bit će u
nekoj nakaradnoj i neprirodnoj simbiozi. Štogod mi o tome mislili
… (JL)