Najbolja vijest u prošlih 7 dana na četiri rijeke, međunarodnog je i globalnog značaja, a dolazi iz nekad najpoznatijeg stolnoteniskog grada na svijetu – Duga Rese, proslavili je Tova Stipančić i Pamučna industrija. Naime, prvi hrvatski dokumentarac ikad snimljen o velikom dugoreškom stolnotenisaču Antunu Tovi Stipančiću prikazivat će se u Muzeju svjetskog stolnog tenisa u Kini, Shangaju.
I da sve to skupa dobije još više na značaju za naš stolnoteniski
sport, Hrvatsku i Duga Resu, ta izvrsna vijest dolazi ususret
jubileju obilježavanja 100-te obljetnica Svjetske
stolnoteniske federacije te prvog Svjetskog
stolnoteniskog prvenstva održanog u Londonu. Međunarodna
stolnoteniska federacija je jedinstveno upravno tijelo pet
kontinentalnih federacija s 227 nacionalnih stolnoteniskih
organizacija.
ARTIST S REKETOM
“Artist s reketom. Stolnoteniski svijet pamti ga najviše po
stilu igre. Bila je to simbioza briljantne tehnike i
maštovitosti. Svjetski majstor elegantnih udaraca”. To su
dio rečenica koje opisuju jednog od najvećih hrvatski
stolnotenisača i sportaša, Antona Tovu Stipančića, a autor istih
bio je Zdenko Uzorinac, sportski pisac i
publicist, koji ga je pratio veći dio karijere.
Dakle, u svjetskom muzeju stolnoga tenisa u
Shangaju koji je jedini službeni muzej stolnog tenisa sa
stalnom i trajnom postavom na svijetu, trajno će se prikazivati i
hrvatski dokumentarac o Tovi Stipančiću, velikom Dugorešaninu i
svjetskom prvaku u stolnom tenisu, koji je za života bio
višestruki državni prvak, europski prvak, vicešampion i svjetski
prvak. Osvojio je čak 27 medalja s međunarodnih velikih
natjecanja, 11 sa svjetskih prvenstava i 16 s europskih
prvenstava.
Tova – najbolja ruka, najlošiji lakat – prvi je
dokumentarac o velikom stolnoteniskom svjetskom šampionu
Tovi Stipančiću, a ideja vodilja projekta je sačuvati od zaborava
hrvatske sportske veličine. Film prati njegov životni put od
rođenja u Dugoj Resi, do preranoga odlaska. Osmorica suvremenika
govore o najtalentiranijoj ljevici svjetskog stolnog tenisa svih
vremena, čovjeku koji je osvojio pregršt europskih i svjetskih
medalja. Na filmu sudjeluju svjedoci Tovina vremena te veći broj
poznatih sportskih djelatnika, među njima i višestruki svjetski
prvak Istvan Jonyer.
Ova odluka uslijedila je nakon što je proljetos predstavljen
videospot pjesme Bijela loptica, vodeće glazbene
teme filma, te službeni trailer prvoga dokumentarca o velikom
hrvatskom stolnotenisaču. Podsjetimo još i da je film
pretpremijerno prikazan u njegovoj rodnoj Dugoj Resi za uži krug
suradnika, pokrovitelja, sponzora i prijatelja .
ENGLESKA VERZIJA PJESME: LITTLE WHITE BALL
Lansirana je i engleska verzija pjesme Bijela
loptica (Little white ball) za koju je
zaslužan glazbenik i kantautor, Dugorešanin Boris
Dugi-Novački Zamba koji je originalne hrvatske stihove
iz pera Damira Jelića, nekadašnjeg karlovačkog
gradonačelnika, znalački je prepjevao i vješto obradio za
englesko govorno područje.
Iz produkcije se nadaju da će film doživjeti i službenu
nacionalnu premijeru u sklopu pulskog filmskog festivala jer je
riječ o nečem značajnom i znakovitom za opću hrvatsku kulturu i
vrhunski sport u Hrvata, a Pula je naš najstariji filmski
festival i jedan je od najstarijih u Europi. Logično bi
bilo da se film premijerno prikaže u Puli, a pogotovo jer je i
veliki dio produkcijskog tima, s producentom filma Petrom
Ćurićem rođen i odrastao u Puli.
O ANTUNU TOVI STIPANČIĆU
Zlatna ljevica hrvatskog sporta karijeru je započeo u rodnoj
Dugoj Resi, ali ubrzo je preselio u zagrebački Vjesnik s kojim je
bio i prvak Europe u tri navrata. Preminuo je prerano, 20.
studenoga 1991. godine, u 42. godini života u Zagrebu, gdje je
pokopan na Mirogoju.
Početak i život, kao u mnogim sličnim pričama, nije bio lagan.
Tova je bio najstariji od trojice braće, a cijela obitelj je
živjela u malom vlažnom prostoru u sklopu nogometnog stadiona,
gdje je i bila dvorana STK Duga Resa. Otac Ivan
bio je domar u nogometnom klubu, majka Franca
domaćica. Živjeli su u skromnim uvjetima.
Dragutin Šurbek i Antun
Stipančić najveća su imena u povijesti stolnog tenisa s
ovih prostora. Kasnije je stigao Zoran Primorac
koji je također ušao u povijest hrvatskog stolnog tenisa kao
jedan od onih koji su bili u svjetskom vrhu, ali količina odličja
koje su osvajali Šurbek i Stipančić na europskoj i svjetskoj
razini je teško dostižna.
Godine 1979. u Pyongyangu u paru s Dragutinom Šurbekom osvojio je
titulu svjetskih prvaka i to u konkurenciji apsolutno svih
najboljih azijskih igrača. Danas bi to bio pothvat neviđenih
razmjera, bio je i tada, ali u to vrijeme Šurbek i Stipančić bili
su ime na svjetskoj sceni, stalno su bili na postolju i ovo je
bio veliki rezultat i uspjeh, ali ne i svjetsko čudo. Na
europskim prvenstvima uzeo je četiri zlata. 1976. godine u Pragu
momčadso u društvu Šurbeka i Jurčića, dva u muškim parovima
zaredom, 1968. u Lyonu s Veckom i 1970. sa Šurbekom te jedno u
mješovitim parovima s Eržebet Palatinuš 1976. godine u Pragu.
Godinu dana ranije na Svjetskom prvenstvu u Kolkati u Indiji
osvojio je tri srebra, momčadsko, u singlu i u paru sa Šurbekom.
Na kraju godine proglašen je i za najboljeg sportaša Hrvatske u
izboru Sportskih novosti. Osvojio je i trofej Fair play “Richard
Bergmann” kada je 1980. godine kod 19:19 u odlučujućem petom setu
promijenio odluku suca i protivniku dao poen.