"Kada bi se finale igralo u Zagrebu, bilo bi puno drukčije., ali..."
Nikola Grahovac rukometni je reprezentativac kojega je izbornik Dagur Sigurdsson 14. siječnja, neposredno prije početka Svjetskog rukometnog prvenstva stavio na listu za pričuve, s Matijom Špikićem, Dianom Nerisom Ćeškom i Davidom Mandićem, koji će kasnije biti povučen u momčadi, ali samo do loma prsta. S ekipom koja je u međuvremenu napravila pravo sportsko čudo Nikola je prošao kompletne pripreme, dojma smo da je i njega zatekla ludnica koja je uslijedila nakon do sada odigranih utakmica.
Grahovac je domaći dečko, prije nego što se otisnuo u rukometni svijet živio je u Plaškom i trenirao u Ogulinu. Počeo je relativno kasno i iz prilično nesvakidašnjih razloga, ali je izrastao, pa i doslovno (201 cm visine) u vrhunskog pivota te trenutačno brani boje najtrofejnijeg mađarskog kluba – ONE Veszpréma.
Od Sabljaka do Balatona je putovao preko Dubrave, PPD-a Zagreb i njemačkog HBW Balingen-Weilstettena. Na njegovu žalost, danas je u Mađarskoj, umjesto u Norveškoj, a opet na našu sreću, jer sada imamo sugovornika koji nam iz prve ruke može prenijeti detalje o momčadi koja je postala mega-momčad i možda ponuditi najkvalitetniji odgovor na najvažnije pitanje: Kako pobijediti Dansku?!
Jednom prilikom si izjavio da si kasno počeo trenirati rukomet. Kako je to izgledalo?
Mama mi je iz Međimurja, ja sam rođen u Čakovcu, tata je radio u Zagrebu, nešto prije nego ću krenuti u školu smo se preselili u Plaški, jer su tatini odande. Moji su me upisali na rukomet u sedmom razredu jer sam bio debeo, pa ono, moraš se počet baviti nekim sportom. U početku uopće nisam bio dobar u tome. Onda sam u prvom srednje naglo smršavio i izrastao i karijera je krenula prema gore.
Znači, slična priča kao s Nikolom Jokićem?
Da, da, isti start, samo što on danas malo više zarađuje (haha).
Nakon Ogulina otišao si u Dubravu, tko te tamo zapazio?
Potpuno slučajno. Igrali smo utakmicu u mlađoj kadetskoj ligi. Odigrao sam utakmicu života, zabio dosta golova, a bio sam i visok tada već. Trener Dubrave Zoran Mlinarić znao je mog tatu još dok je i on bio rukometaš, kasnije sudac, pa ga je pitao “bi li mali došao k njima”. Ja sam razmišljao “bi ili ne bi”, tata je pogurao ono “bi”, tako da sam zadnje dvije godine gimnazije završio u Zagrebu, i trenirao. Tada me baš krenulo. U to vrijeme sam debitirao i za kadetsku reprezentaciju. S kadetskom reprezentacijom smo na Europskom kadetskom prvenstvu bili drugi.
Tko je tada bio sve u ekipi finalista?
Bila je to jedna od najboljih generacija. Od igrača koji trenutačno igraju u reprezentaciji bili su Martinović, Lučin, kasnije se priključio Srna, bili su Halil Jaganjac, Josip Šarac, iz Karlovca Radočaj, Miličević, Špruk. Dobri smo bili.
Poslije toga PPD Zagreb i još više razina?
Bili smo dobri i u Dubravi, tu sam krenuo u seniorske vode, bili smo treći, pobjeđivali Nexe, trener je tada bio Hrvoje Horvat. Kasnije je došao Vlado Šola, tada smo možda bili i najbolji, dosta daleko smo dogurali u kvalifikacijama za Europu. Nakon toga PPD Zagreb, tri i pol teških godina. Klub u kojem imaš ogroman pritisak, kad si mlad to od tebe napravi igrača ili te slomi. Ja mislim da je meni dobro došlo. Imao sam sreće što sam imao jako dobre suigrače, starije od koji sam mogao puno naučiti, prvenstveno Željka Musu, koji mi je jedan od najdražih suigrača koje sam ikada imao, Jakov Gojun, Timur Dibirov, Ivan Čupić, to su ljudi od kojih čovjek jako puno može naučiti kako se ponašati u stresnim situacijama.
A onda europska turneja?
Nakon Zagreba godina dana Balingena. Htio sam njemačku ligu, bio sam jedan od najboljih igrača, i igrao sam jako dobru sezonu, mogu reći da mi je bilo super, ali se s druge strane nije pokazalo uspješnim timski jer smo ispali iz lige. Za ono što mi je u tom trenutku trebalo je bilo OK, jer sam odande došao do Veszpréma, gdje bih volio ostati što duže
Tamo te dočekao Luka Cindrić, kako funkcionira ta ogulinska veza u Mađarskoj?
Nije ogulinska, ja sam iz Plaškog, i to mi je jako bitno za naglasiti (haha). Znamo se od prije, on je dobar dečko i prijatelj, radio je s trenerom Xavijem Pascalom u Barceloni i Dinamu iz Bukurešta, pa kad sam ja došao u klub puno mi je pomogao za adaptaciju na ovu razinu rukometa, jer neke stvari ne moraš pitat trenera, samo pitaš Cindru. Dobri smo prijatelji, cimeri smo i dosta se družimo.
Prema zadnjim informacijama iz Osla, Cindra je u momčadi za finale, jesi se čuo s njim?
Nisam, ni s njim ni s jednim igračem, jer znam da ih zove 1000 ljudi, imaju pametnijih stvari za raditi nego meni odgovarati na pitanje: kako si? Poslije prvenstva ću ih sve nazvati da čujem kako je bilo. Imaju sada Ines Godu i ljude s televizije za postavljenje pitanja.
Ti si završio na listi pričuva?
Odradio sam pripreme, izbornik me nije uzeo, što je njegovo pravo i izbor. Meni je žao što nisam s njima, kao što bi svakome bilo žao. Ali, ima rezultat, očito je pogodio s izborom igrača. Ne mogu mu ništa zamjeriti. Svaka čast svima koji su igrali, to je ogroman, ogroman rezultat.
Kakav dojam je na tebe ostavio trener Dagur Sigurdsson, po čemu je poseban?
Od svih naših trenera Dagur je sigurno najmirniji, nije da imamo neki posebni odnos, zna što radi, ima svoj cilj, mi znamo što nam je cilj, nekad ne trebaš u treneru najboljeg prijatelja, trebaš samo dobrog trenera. Jako je dobar u odnosu s igračima u psihološkom smislu. Očito radi prave stvari.
Kako si vidio do sada odigrane utakmice, Island, Mađarsku, Francusku?
Ja iskreno nisam očekivao sve to. Prve dvije utakmice nisu neko mjerilo, jer smo dobili lake protivnike, onda smo izgubili od Egipta, onda je dalje atmosfera bila čudo u dvorani, mislio sam da će biti problema s Islandom, koji na papiru ima jake igrače, ali Dagur je dosta iznenadio s 5-1 obranom. Ni oni ni Mađari se nisu snašli, radili su jako puno grešaka, imamo Kuzmu na golu koji je strašan svaku utakmicu koju igra, imamo Martinovića, Srnu i Maraša koji u napadu zabijaju čudo šuteve. A sve uz puno ozlijeđenih igrača koji svejedno igraju. Svaka čast.
I sada Danci, izgledaju kao svemirski brod. Kako ih dobiti?
Kada bi se finale igralo u Zagrebu, bilo bi puno drukčije. Ova Danska je po meni najbolje rukometna ekipa ikad, kao što su to u košarci bili Jordanovi Bullsi. Osvojili su sve redom, imaju ovih 16, pa da se složi još 16, pa još 16, i ti bi došli makar do četvrtfinala. Masa fantastičnih igrača tamo ne dobije uopće priliku. Imate profil igrača poput Gidsela koji uđu u reprezentaciju s 18 godina i igraju do 40. Bit će stvarno jako teško, jer su kompletni na svim pozicijama. Čak i kad im ne ide i kad im obrana pušta, imaju najboljeg golmana. S druge strane naši dečki igraju turnir iznad svih očekivanja, ako nastave ovako, bit će zanimljivo, ja se nadam da se može okrenuti na našu stranu.
Što se mora dogoditi za tako nešto, najgori danski dan ikad, najbolji hrvatski ikad?
Ne bih rekao da smo baš toliki autsajderi, oni su samo jako dominantna ekipa, bila je i Francuska, pa ju je Hrvatska dobila, ne mogu reći lagano, ali s velikom razlikom od početka do kraja. Takve stvari se u sportu događaju prilično redovno, ne bi sada bilo totalno iznenađenje da Hrvatska dobije Dansku.
