Preminuo je poglavar katoličke crkve Papa Franjo u 88. godini života, dan nakon što je pojavljivanjem na uskršnjoj misi u Vatikanu razveselio stotine milijuna vjernika diljem svijeta. Bio je obožavan među ljudima, drugačiji od ostalih Poglavara katoličke crkve, ponizan i dobar.
Bio je i veliki ljubitelj sporta, kao niti jedan papa prije njega. Posebna tuga bit će u njegovoj rodnoj Argentini, koja se neizmjerno ponosila svojim najpoznatijim državljaninom, a vjerojatno najviše među onima s kojima je dijelio navijačku pripadnost. Njegova rečenica koju treba istaknuti i na koju se često zaboravi poruka je za sve: “Tužno je vidjeti vrlo bogate, ali bezvoljne prvake, gotovo birokrate svog sporta. Činimo sve da spasimo amatersku dimenziju sporta!”
Vatreni kod Pape Franje
Često se Papa Franjo družio s raznim sportašima a više od svega obožavao je nogomet. Prepoznala je to i Hrvatska nogometna reprezentacija koja je netom prije početka Europskog prvenstva 2024. u Njemačkoj bila na privatnoj audijenciji kod Pape u Vatikanu. Navijao je Papa i za nas, naše Vatrene pa je na audijenciji poželio hrvatskim nogometašima bolji rezultati nego na posljednjem SP-u. Predsjednik HNS-a Marijan Kustić tada mu je poklonio dres reprezentacije s imenom Franjo i brojem 1 te kožnatu nogometnu loptu.
Tada se s Papom rukovao hrvatski kapetan Luka Modrić koji je 6 godina ranije od Pape dobio vrijedan poklon – nagradu. Ne izravno od Pape Franje, nego od strane međunarodne organizacije Scholas Occurrentes, koju je Papa Franjo osnovao. Nagrada koju je kapetan Vatrenih osvojio, poznata kao “krpena lopta”, simbolizira vrijednosti poput truda, solidarnosti, iskrenosti, individualnosti, otpornosti, poštovanja i timskog rada. Krpenu loptu izradila su je djeca iz Mozambika koja su članovi te organizacije, glasali su za našeg kapetana kao igrača koji je pokazao iznimne vrijednosti na SP-u. Godina 2018. je bila godina Luke Modrića kada je u ruke primio i Zlatnu loptu.
Papa Franjo rođen i odrastao u Buenos Airesu ostati će zapamćen i kao jedan od onih koji je obožavao nogomet. Bio je veliki navijač poznatog nogometnog kluba i kao Sveti otac zadržao je člansku iskaznicu San Lorenza – službeni je član kluba od svoje mladosti. Naime, prije nego što je postao papa, Jorge Mario Bergoglio bio je strastveni navijač argentinskog kluba San Lorenzo de Almagro.
Simbol zajedništva, tradicije i vjere
Franjo je ljubav prema klubu naslijedio od svog oca, koji je također bio veliki navijač San Lorenza koji je jedan od 5 velikih klubova argentinske lige, ima dugu i bogatu povijest, a za papu Franju on predstavlja više od nogometa – simbol zajedništva, tradicije i vjere. Klub je osnovan 1908. godine od svećenika Lorenza Masse, koji je želio pružiti djeci iz siromašnih četvrti sigurno mjesto za igru, što dodatno povezuje klub s Papinom misijom. Kad je izabran za Papu 2013., iz kluba su mu čestitali, a delegacija San Lorenza ga je i posjetila u Vatikanu, poklonivši mu dres s njegovim imenom. Papa je i pod stare dane nerijetko pitao o tome kako stoje njegovi “Cuervosi”, kojima je ostao vjeran do kraja života.
“Oduvijek sam volio igrati nogomet, pa što ako i nisam baš nešto. U Buenos Airesu su takve poput mene zvali pata dura, doslovce ‘tvrda noga’. Što zapravo znači imati dvije lijeve noge. Ali igrao sam. Koliko sam samo puta bio vratar; pa i to je dobra uloga, uvježba te da gledaš stvarnost u lice, da se suočavaš s problemima; možda ti i nije sasvim jasno odakle je ta lopta došla, ali svejedno je moraš nastojati uloviti. Kao što je to i u životu. Kao nogometaš i košarkaš i nisam bio nešto, kao navijač sam ispunjavao sva očekivanja. Uvijek sam s tatom i s braćom Oscarom i Albertom išao na utakmice San Lorenza na Viejo Gasómetro, na Staru plinospremu, stadion koji je kolijevka svih nas cuervos, gavrana, što je nadimak koji su nam nadjenuli protivnički navijači zbog salezijanskog crnog ruha. Često je išla i mama. Bio je to romantičan, obiteljski nogomet, najružnije riječi koje su se mogle čuti kako odjekuju s tribina bile su ‘prodana dušo’ i ‘nesrećo jedna’, ništa više od toga. Prije utakmice bismo krenuli pješice na stadion i ponijeli dvije velike staklene posude, koje bismo usput ostavili u piceriji gdje bi tata stao radi narudžbe. U povratku bismo uzeli svoje dvije posude, u međuvremenu napunjene puževima u ljutom umaku, i uz to još vruću pizzu, pečenu na kamenu. Tako, kakav god bio ishod utakmice, mi smo poslije slavili”, napisao je u autobiografiji ističući da pobjeda i nije bila toliko presudna za njega, već vrijeme koje je proveo s obitelji i tradicija koja se nastavila.
Tuga i za kraj kolumne
Nogometni klub Vojnić ’95 emotivnim se objavama na svojim Facebook stranicama oprostio od Nikole Pokrivača, koji je poginuo u prometnoj nesreći na turanjskoj obilaznici te pružio podršku trojici ozlijeđenih igrača. Oprostili su sljedećim riječima:
„Teško je pronaći riječi kad srce boli, a tuga nadjača sve. Otišao si prerano, ali iza tebe ostaje toliko puno – uspomena, ponosa i ljubavi. Tvoje ime ostat će upisano u srcima svih nas – prijatelja, suigrača, navijača, obitelji… Onima koji su imali sreću poznavati te kao čovjeka, ne samo kao nogometaša. Bio si naš ponos, naš prijatelj, naš uzor. Zavolio si našu grbavicu, a ona je zavoljela tebe! I kad si igrao za najveće, tvoj osmijeh, tvoje riječi i poniznost ostali su isti. S tobom smo dijelili puno, sad dijelimo ovu bolnu tišinu – ali i vječnu zahvalnost što smo te imali. Počivaj u miru, Nikola. Tvoja ekipa iz Vojnića te nikad neće zaboraviti.
Iskrena sućut obitelji i svima koji su poznavali Nikolu. U ime njegove ekipe iz Vojnića, stojimo uz Vas mislima i molitvi“.
