..."Onda po mene dolaze mama i tata i voze me u Zagreb, doma uopće ne idem. Ručak? Čeka me u autu, pa jedem putem"...
Uzor mu je stasiti Nizozemac Virgil van Dijk, najdraži – ikona Luka Modrić, a svi kažu da stilom igre, pa čak i fizički “baca” na Joška Gvardiola. On se zove Niko Sablić, ima 17 godina, visok je 193 cm i težak 80 kg, igra na poziciji stopera, na Transfermarktu još nije istaknuta njegova vrijednost, ali to je u ovom trenutku njemu najmanje bitno. Odnedavno je stavio svoj potpis na ugovor s HNK Hajdukom, važući između Hajduka, Dinama i talijanskog Empolija. Također je i član reprezentacije U-17, u koju je dospio iz Rudeša, što je svakako teži put nego što je njegovim kolegama iz većih klubova.
Pitamo ga koje su mu nogometne kvalitete, a on je u isti odgovor utrpao i mane.
– Kvaliteta je što sam dominantan u obrambenom skoku, naravno da imam i mane, ali na njima trebam raditi, moram se poboljšati u igri na lopti, da sam tehnički bolji, a volio bih da se malo popravim i u napadačkom skoku – kaže Niko.
“Davao sam sve od sebe”
Osim što je ponos roditeljima Marini i Domagoju, Niko je ponos i Tehničkoj školi Karlovac u kojoj je polaznik trećeg razreda smjera mehatroničar, a školovanje će od iduće školske godine nastaviti u Splitu.
Ne može svatko izrasti u vrhunskog nogometaša, za to mora imati fizičke i mentalne predispozicije, ali i veliku podršku obitelji, te šire zajednice, ponajviše škole. Niko nam je ispričao kako je izgledao njegov sportski put.
– Krenuo sam Karlovcu s 5 godina, prvo sam igrao beka i malo veznog, onda sam 2018. godine došao u Lokomotivu, tamo sam igrao veznog, onda sam 2022. godine prešao u Rudeš, tamo su me stavili na stopera. Nisam ništa osvajao, uvijek nam je Dinamo bježao, s Lokomotivom smo ga pratili, s Rudešom smo bili u nekoj sredini. Davao sam sve od sebe, to mi je bilo najvažnije – govori nam skromni Niko.
Pitamo ga kako je došao do Hajduka, a ispravno pitanje bi bilo kako je Hajduk došao do njega, no ono je retoričko – nogometni skauti vrlo dobro znaju prepoznati “vruću robu” na tržištu. Niko je ugovor potpisao “u paketu” s Ukrajincem Adamom Huramom. Kako stvari stoje, oni će se kaliti u novoformiranoj B momčadi Hajduka u trećem rangu natjecanja. Iskusni povratnik u Hajduk Mario Maloča bit će im lider na terenu, a kako se radi o iskusnom stoperu, svakako i netko od koga će Niko moći puno naučiti. No, dobre igre svakako će mladom karlovačkom nogometašu otvoriti vrata i prve momčadi.
Ručak u automobilu
Priznaje Niko da je kao dječarac navijao za Dinamo, ali govori da mu je Split nekako bolje sjeo. Nije za čuditi, s obzirom na to kako mu je izgledao život zadnjih godina, a pod tim mislimo svakodnevno putovanje u Zagreb na treninge. A rutina je bila brutalna.
– Buđenje u 7, doručak, onda škola koja traje negdje do 13 sati. Onda po mene dolaze mama i tata i voze me u Zagreb, doma uopće ne idem. Ručak? Čeka me u autu, pa jedem putem. U Zagrebu smo malo prije 15 sati, ako su gužve, a uglavnom jesu, trening je u 16 do 18 sati, dolazak kući oko 20 sati, večera, drugi trening teretana, učenje koliko stignem, pa spavanje. Sutradan sve to ponovno, subotom isto treninzi i priprema za utakmicu, nedjeljom utakmice po cijeloj Hrvatskoj. I tako u krug – govori Niko.
Druženje s prijateljima mu nedostaje, kaže da to pokušava nadoknaditi u dane kada ima slobodan vikend od natjecanja. Mama Marina, vlasnica frizerskog salona, priznaje da pati njezin posao i suprugov posao, ali nema drugog načina ako žele pratiti razvoj djeteta u vrhunskog sportaša.
– Ne gledamo na to kao gubitak vremena, kao što to ne gleda nijedan roditelj, ali čisto matematički je prilično jasno koliko iziskuje svakodnevna vožnja u Zagreb, osim toga, ne možeš raditi vlastiti posao u punom radnom vremenu. Ali, zato je on tu gdje je, jer smo se odlučili žrtvovati i ne žalimo zbog toga, a svega toga ne bi bilo, da on nije odlučio podnijeti najveću žrtvu i odricanje. Mi smo ga odlučili pratiti – govori mama Marina Sablić.
Zahvala razrednici i ravnatelju
Kao iznimno talentirani dječak još u osnovnoj školi pokušavali su mu prilagoditi školske aktivnosti, zato su ga “selili” iz OŠ Dubovac u “OŠ Švarča”, jer su tamo bili u jednosmjenskom režimu rada.
– Oni su obećavali podršku, ali nije to baš nažalost bilo onako kako nam je rečeno u startu i nije se vidjelo da nastavničko osoblje ima previše razumijevanja, ali svejedno je završio s odličnim uspjehom. U Tehničkoj školi Karlovac sasvim druga priča, većina profesora je sjajna, a moram posebno zahvaliti razrednici Ivoni Protulipac i ravnatelju Ivanu Jankoviću na svesrdnoj pomoći, jer im je doista stalo da Niko uspije – kaža mama Marina.
– Izlazili su mi u susret kada bih imao vikend utakmicu na gostovanju, ne bi me pitali u ponedjeljak, već bi se dogovorili za neki termin. To mi je stvarno puno značilo. Bilo je i onih koji su mi znali reći da ih to ne zanima, što mi je znalo malo otežati, ali trudio sam se pohvatati gradivo koliko sam mogao, nije uvijek sve bilo sjajno, ali davao sam sve od sebe, kao na nogometnom terenu – govori Niko.
Nema nikakve dvojbe da je njemu nogomet životni prioritet, te se tu vidi i u bližoj i u daljoj budućnosti. Iako je sport školu istisnuo na drugo mjesto, Niko ni pod koju cijenu ne želi zanemariti obrazovanje, pa želi u Splitu maturirati smjer koji je upisao u Karlovcu. Škola mu je, kaže, na dvije minuta od stadiona, pa je to još jedna okolnosti koja mu ide na ruku.
– Nitko ne zna što mu nosi život, ako mi se dogodi ozljeda ili stvari ne krenu kako sam zamislio, volio bih raditi u struci – kaže Niko.
Formalno je pod ugovorom s Hajdukom od 1. lipnja, no prije nego što ode u Split, morat će u Zagreb – primiti brončanu medalju koju je četvorka iz Tehničke škole Karlovac osvojila u krosu. Prošle godine bili su srebrni. Ranije je za OŠ Švarča nastupao na državnom prvenstvu u futsalu.
Što je presudilo za odlazak na Poljud?
– Moram priznati da je dugo trajalo dok nisam odlučio koju ponudu prihvatiti. Bio sam počašćen što su me zvala dva najveća hrvatska kluba, a ja sam mogao birati. Onda sam se odlučio za Hajduk – teren je prekrasan, mogu samo zamisliti kada je pun navijača, ljudi su mi super, hrana je top, smještaj odličan – govori Niko.
Empoli je odmah otpao, jer je njihov uvjet bio da Niko mora imati završenu školu, a kako je učenik trećeg razreda i predstoji mu još jedna godina školovanja, ta je opcija u startu otpala.
Ima ova obitelj još jednog sjajnog dečka, zove se Vito, on je Nikov brat, ima 14 godina, igra u Lokomotivi, također je stoper i također je hrvatski reprezentativac. Ne bi li bilo sjajno da jednom reprezentativni stoperski par, kao nekada Bilić – Jerkan, Lovren – Vida, danas Šutalo – Ćaleta Car, u budućnosti čine karlovačka Niko i Vito Sablić. Nije nezamislivo, ako vidimo koliko su se za njih spremni žrtvovati njihovi roditelji. No, važno je da imaju uz sebe i širu zajednicu, ako i ne čvrstu podršku, onda makar razumijevanje.
