U povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i obljetnice operacije „Oluja”, prisjećamo se onih koji su iz sportskih svlačionica otišli na bojišnicu – i nikad se nisu vratili.
U ovom gradu voda ne teče samo kroz naše četiri rijeke – teče i kroz pamćenje. I dok Karlovac ovih dana živi sport, od regate do rukometa i nogometa, od atletske staze do borilišta …, srce pamti one za koje je sport bio tek početak priče. One koji su na terenu učili zajedništvo, disciplinu, požrtvovnost – i te su iste vrijednosti ponijeli sa sobom u rat.
Neki su u Domovinski rat ušli s kopačkama, neki s kuglom, neki s loptom, neki s fotoaparatom. A svi s vjerom da je Hrvatska vrijedna obrane. Njihova imena nisu ispisana na peharima, ali jesu urezana u kamenu. I u nama.
Kad dvorana postane spomenik
Nisu stigli do kraja utakmice, ali njihovo ime još uvijek stoji na dresu našeg grada. Na zgradi Školske sportske dvorane na Rakovcu, od listopada 2017., stoji spomen-ploča. Na njoj su uklesana imena 43 sportaša i sportskih djelatnika Karlovca koji su položili život u Domovinskom ratu. Ploča nije samo obilježje – ona je zavjet. Ne samo sportašima, već i svima nama, da znamo tko smo i od koga dolazimo.
Imena koja govore više od nas. To nisu samo imena. To su životi. Dresovi koji su prerano odloženi. Uspomene koje se ne smiju prekriti tišinom.
Tomica Belavić, Nenad Bunčić, Bruno Cetinjanin, Željko Čorak, Dražen Galetić, Denis Goršić, Vladimir Grginčić, Armando Hološi, Emil Jagunić, Hrvoje Jelinić, Mirko Jović, Robert Klajnšek, Nedjeljko Kosanović, Boris Kranjčec, Željko Leskovac, Slavko Loknar, Bruno Majoli, Branko Maletić, Stjepan Mejašić, Alen Mikšić, Andrija Mrzljak, Miroslav Ornik, Miro Ožanić, Nebojša Parežanin, Andrej Petrić, Damir Pintar, Eduard Prandel, Ivan Pregelj, Željko Radenčić-Ivičić, Krešo Salaić, Frane Smojver, Milan Stepić, Davor Stojaković, Eduard Svetić, Zlatko Škrlac, Branimir Špehar, Tihomir Tonžetić, Miko Topolnjak, Emil Veljačić, Vladimir Vojnić, Željko Vuković, Nenad Želinski i Dražen Žilić.
Četrdeset i tri imena. Četrdeset i tri priče. I jedno veliko, zajedničko mjesto – u srcu ovog grada. Ima borilišta na koja se više ne vraćamo ali svako novo igralište nosi tišinu onih koji su branili i teren, i domovinu. Kad se sjećamo njih, ne mislimo samo na prošlost nego na ono što nas još uvijek drži uspravnima.
Sport u sjeni rata
U najtežim danima, sport u Karlovcu nije stao. Klubovi su nastavili s radom, često bez uvjeta, bez ljudi, bez sigurnosti. Dvorane su bile i skloništa i arene. Igralo se, treniralo, navijalo jer sport nije bio samo razonoda. Bio je otpor. Bio je tvrdoglava volja da se ne klonemo.
Osnivanjem Hrvatskog športskog saveza krajem 1990., a potom i Hrvatskog olimpijskog odbora u rujnu 1991., sport se jasno svrstao na stranu slobode. Karlovački športski savez osnovan je već 14. veljače 1991. – u mjesecima kad se već osjećalo da dolazi rat. Bio je to čin odlučnosti i vjere da ćemo igrati, i u najtežim godinama.
I u ratu – pobjede. Rat nije zaustavio sve. Karlovac je i tada pobjeđivao. Taekwondo klub Karlovac osvojio je europski Kup u Italiji 1992. RK Karlovačka pivovara došla je do četvrtfinala europskog natjecanja 1993. BK Olimpija 1994. trijumfirala je u B skupini Kupa Europe. Marijeta Željković i Željko Jurčić osvajali su medalje na europskim prvenstvima. To nisu samo sportski uspjesi. To su dokazi da se i u najcrnjim vremenima može svijetliti.
Prosvjed pred UN, zastava u New Yorku
Ljeta 1991. bejzbolaši karlovačke Olimpije, na turneji u SAD-u i Kanadi, nastupali su pod hrvatskom zastavom. U kolovozu iste godine, nakon Svjetskog prvenstva u kickboxingu, hrvatski sportaši, među njima i Karlovčanin Slobodan Martinović-Coco, prosvjedovali su pred zgradom UN-a u New Yorku. Uz njih su stajali Dražen Petrović i Stojko Vranković. Tamo gdje nisu mogli govoriti tenkovi, govorili su sportaši.
Što danas nosimo na leđima? Ova kolumna nije samo tekst. Ovo je sjećanje. Iskaz zahvalnosti. Zavjet. Da ćemo, kad navučemo dres ili stanemo na tribine, znati tko je trčao prije nas. Da ćemo znati da sloboda nije došla uz zvižduk suca, nego uz pucanj. Da ćemo znati da svaki pogodak, svaki poen, svaki rezultat stoji na temeljima koje su izgradili oni koji se nisu vratili s ratišta.
Zato, dok traje „7 dana na 4 rijeke”, dok navijamo, dok slavimo, dok živimo sport – ne zaboravimo one zbog kojih to slobodno možemo. Heroji s dvije bojišnice. Na jednoj su igrali. Na drugoj – dali sve.
