Prije 50 godina u Sofiji postala je najbrža žena na svijetu. Danas, u Karlovcu, Jelica Pavličić Štefančić živi od 400 eura mirovine zarađene iza šanka. Nije samo pitanje novca – nego i toga što država ni svjetski rekord ne priznaje kao vrhunsko sportsko postignuće.
Ovo je priča o Gazeli s Korane i tišini koja traje pola stoljeća.
„Preživljavam od 400 eura mirovine koju sam krvavo zaradila iza šanka, a ne zbog sporta.“
Ta rečenica Jelice Pavličić Štefančić udara ravno u prsa. Ne zbog brojke, nego zbog onoga što znači – pola stoljeća nakon što je postala svjetska rekorderka, još uvijek živi bez prava na trajnu naknadu.
Devet je godina prošlo otkako je primila Nagradu Franjo Bučar za životno djelo. Tada je rekla: „Nema ništa dobroga.“ I nije to bio pesimizam – bio je to iskaz istine. Govorila je bez patetike, ali svaka riječ bila je važnija od medalje. Jer nije svjedočila o slavi, nego o zaboravu. I zato ovaj tekst nije samo sjećanje. On je i zahtjev, jer šutnja je već trajala predugo.
Dopunimo Zakon o sportu – priznajte svjetske rekordere kao nositelje najvišeg sportskog postignuća. To nije samo novac. To je poštovanje, pravda i kultura sjećanja. Da Jelica Pavličić, Gazela s Korane, više ne trči samo tišinu.
Rođena 1954. u Slunju, a sportski stasala u Karlovcu, Jelica je 1974. u jednoj jedinoj sezoni ispisala povijest. Zlatna medalja na Europskom dvoranskom prvenstvu u Göteborgu. Finale Europskog prvenstva na otvorenom u Rimu. I, kao vrhunac – na Balkanskim igrama u Sofiji, istrčala je 400 metara za nevjerojatnih 50.98 sekundi. Novi svjetski rekord. I – savršena tišina nakon njega. Tišina koja traje i danas.
„Morala sam sve. Kvalifikacije, polufinale i finale na 100, 200 i 400 metara, pa štafete … Nitko nije pitao mogu li. Ja sam samo trčala. I skupila najviše nastupa za Jugoslaviju ikad.“
Zvali su je Gazela s Korane i to nije bila samo metafora. Bila je brža od vremena, od granica, od očekivanja. No granice su se brzo vratile. Godine 1979. završila je karijeru. Rodila sina. Otvorila lokal. Radila. I šutjela.
„Znate kako sam zaslužila mirovinu? Konobareći dvadeset godina. Ja sam najtrofejnija konobarica. Nije me sram. Ali nije lako kad danas, 2025., suprug i ja živimo od mizerne zajedničke mirovine. To nije samo pitanje novca. To je pitanje poštovanja.“
Jelica nije iznimka. Ona je pravilo. Sportaši koji nisu upisani u povijest olimpijskih igara, koji nemaju sponzorske ugovore, koji ne gostuju u talk showovima. Njih se zaboravlja. A njihov doprinos – briše.
„Je li to moja krivnja? Jesam li manje vrijedna jer sam pobijedila Sovjetski Savez u dvorani, a nisam bila u Montrealu?“
Nije imala političkih zasluga. Nije bila na štafetama, nije mahala s balkona. Samo je trčala. I dok su drugi ubirali počasti, ona je skupljala prašinu. Medalje su joj u podrumu i vitrini. Nisu joj one najteže pale – najteže je bilo biti izbrisana. Kad sport kojem si dao sve prestane pamtiti tvoje ime.
Državna nagrada Franjo Bučar za životno djelo stigla je kasno – i bila je više izgovor da se više nikad ne pita: gdje je Jelica? Još uvijek živi u Karlovcu. Zna sve atletske rezultate, zna rekorde. Još uvijek prati. Još uvijek trči – samo tišinu.
Ova kolumna nije samo posveta jednoj zaboravljenoj heroini sporta. Ona je i apel. Podsjetnik na to koliko je naš sustav prema sportu i sportašima zakazao. Posebno prema onima koji su svoja tijela i živote dali u razdobljima kad sustava gotovo nije ni bilo.
Zakon o sportu iz 2022. godine donosi odredbu o trajnoj novčanoj naknadi (čl. 79.), no ona je ograničena isključivo na sportaše s olimpijskim odličjima. U vrijeme kad je Jelica Pavličić postizala povijesne rezultate, svjetskih prvenstava nije bilo. Olimpijske igre nisu bile pravilo ni put. Bila je politika. Bila je privilegij. Bila je – rijetkost. Svjetski rekord, nasuprot tome, bio je – nemoguće. I Jelica ga je ostvarila. A danas, 50 godina kasnije, to pravo nije priznato.
Staviti svjetske rekorde bi bio pošten čin, jer ih ionako nemamo baš previše, a i nema puno sportova gdje se vode rekordi, atletika, plivanje …. U većini su s rekordom osvajali OI, SP ili EP medalje. Hrvatski atletski savez bi također morao nešto reći, opravdati, potaknuti, jer ona ima EP medalje.
U povijesti hrvatskog sporta, samo su dvije žene bile svjetske rekorderke: Vera Nikolić (800 m, tada Dinamo Zagreb, danas ostvaruje naknadu u Srbiji) i Jelica Pavličić (400 m, 1974.). Disciplina koju je trčala Međunarodna atletska federacija smatra najtežom u pojedinačnoj atletici.
Jelica je bila:
- Zlatna na Europskom dvoranskom prvenstvu (Göteborg, 1974.)
- Srebrna na Europskom prvenstvu (München, 1976.)
- Brončana na EP-u (San Sebastian, 1977.)
- 19 puta prvakinja bivše države
- 9 puta prvakinja Balkana
- 3 puta prvakinja Mediterana
I nagrađivana:
- Izabrana među 20 najboljih sportaša Hrvatske svih vremena
- Najbolja atletičarka Hrvatske svih vremena
- Sportska žena stoljeća Karlovačke županije
- Dva puta najbolja sportašica Hrvatske
- Dobitnica godišnje i životne Nagrade Franjo Bučar
- Dobitnica nagrade Hrvatskog atletskog saveza za životno djelo
Ovaj tekst ne završava točkom, nego uskličnikom upućenim onima koji donose zakone. Jer svjetski rekord nije slučajnost. On je – trajno postignuće. Vrijeme je da to i zakon prizna!