Njemačka niže medalje, Hrvatska tone – a u Karlovcu hakl u Šancu popularniji od natjecateljske košarke.
Njemačka je osvojila Eurobasket s devet pobjeda, bez poraza – istim tempom kojim je prošle godine postala svjetski prvak. U zadnja četiri ljeta nanizali su medalje i polufinala, a u veljači stižu i u Hrvatsku, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Njemačka košarka danas je stroj, projekt, ozbiljna sportska industrija.
A gdje je Hrvatska? Na 34. mjestu svijeta i 18. u Europi. Preskočile su nas BiH i Izrael, a Eurobasket smo gledali iz fotelja – prvi put otkako postoji samostalna država. To je slika našeg sportskog sunovrata.
Karlovac je nekoć bio „grad košarke“. U grotlu Šanca padali su klubovi iz Zagreba, Splita, Beograda, Zadra i Skoplja. Danas? Seniorska ekipa KK Šanca igra u Drugoj ligi Zapad, šesta od dvanaest, daleko od ičega što miriše na vrh. Nema ambicije, nema iskoraka, nema ni vizije.
Šanac i hakl: nostalgija i stvarnost
Paradoksalno, hakl u Šancu živi bolje od službene košarke. Beton, reflektori i navijači svako ljeto privuku više publike nego sve karlovačke lige zajedno. To dovoljno govori – košarka je u Karlovcu postala folklor, a ne sport.
KK Roling trenira 80 dječaka i nastupa u šest ili sedam liga. ŽKK Karlovac okuplja 60 djevojčica i sljedeće godine slavi 30 godina rada. KK KaBa gura 3×3, KK Duga Resa i KK Ogulin dižu ženske ekipe. Više od 200 djece u županiji trenira košarku – i to je zapravo jedina dobra vijest. Ali pitanje je: tko od njih ima šansu doći do ozbiljnog ranga ako seniorska košarka u Karlovcu jedva vegetira?
Jer od entuzijazma se ne živi. Klubovi preživljavaju zahvaljujući trenerima i roditeljima, Košarkaški savez Karlovačke županije se hvali brojkama i lijepim riječima, ali rezultata – nema. Nema igrača u reprezentaciji, nema kluba u vrhu, nema sustava. Sve ostaje na pokušajima, krpanju rupa i nostalgiji.
Karlovački rukomet je prije više od trideset godina preuzeo primat i još ga drži. Košarka se u međuvremenu urušila, i nije joj pomoglo ni to što se voli reći da „Karlovac ima tradiciju“. Tradicija bez rezultata je samo – prošlost.
Ideje o spajanju Šanca i Rolinga zvuče dobro, ali dok god nema hrabrosti za ozbiljan iskorak, to će ostati samo mrtvo slovo na papiru. Karlovac neće vratiti status „grada košarke“ dok se ne prestane zadovolj(a)vati osrednjošću i dok klubovi i Savez ne shvate da rad s djecom nije cilj sam po sebi, nego sredstvo za stvaranje igrača i momčadi koje nešto vrijede.
Njemačka niže medalje. Hrvatska tone. A Karlovac, nekadašnji „grad košarke“, danas preživljava na entuzijazmu i haklu u Šancu. To nije razvoj, to je održavanje na aparatima. Ako se tako nastavi, košarka će u ovom gradu zauvijek ostati samo uspomena – i ništa više.