Dok Vlada najavljuje rekordna ulaganja u sport, karlovački klubovi i dalje traže način kako preživjeti sezonu i osigurati djeci osnovne uvjete za treniranje.
Vlada je ovih dana u javno savjetovanje pustila izmjene Zakona o porezu na dobit, kojima se porezni obveznici potiču da kroz sponzorstva više ulažu u sportske klubove i organizacije.
„Ključni iskorak“
Tvrtkama će se omogućiti smanjenje porezne osnovice za rashode sponzorstava, a od 1. siječnja 2026. na snagu bi trebala stupiti i odluka kojom se povećava maksimalni iznos darovanja klubovima – s dosadašnjih 2% na čak 10% prihoda ostvarenog u prethodnoj ili tekućoj godini.
Prema riječima ministra Tončija Glavine, riječ je o “ključnom iskoraku” kojim se otvara nova era privatnog ulaganja u hrvatski sport. No i u ovoj “novoj eri” logika je jednostavna: veći i poznatiji klubovi, oni koji donose reklamu i vidljivost, lakše će privući sponzore i time profitirati, dok će oni mali, na čijim leđima sport zapravo počiva, i dalje čekati na svoj zalogaj.
Na papiru sve izgleda sjajno: porezne izmjene koje bi, barem prema riječima ministra, trebale otvoriti vrata većem privatnom ulaganju u sport, rasterećenja za sponzore, pa i povećanje limita za darovanja klubovima.
Vlada govori o “novoj eri razvoja hrvatskog sporta”. No, dok brojke lete – 170 milijuna eura, 200 manifestacija, 450 projekata – u Karlovcu i dalje odzvanja staro pitanje: kako preživjeti iduću sezonu?
“Nova era” čini se prilično dalekom
Na obalama naših rijeka klubovi se još uvijek bore s osnovnim stvarima. Veslači na Korani i Kupi, rukometaši, odbojkašice i košarkaši u dvoranama na Rakovcu, Grabriku i Dubovcu, nogometni kolektivi na gradskim i prigradskim livadama – Čavleku, Ilovcu, Mostanju … – borilački sportovi, tenis, streljaštvo, kuglanje, atletika… svi oni žive od entuzijazma nekoliko ljudi i roditeljskih džepova. Kada pukne lopta, kad dotraje oprema ili kad treba platiti prijevoz na gostovanje, ta “nova era” čini se prilično dalekom.
U teoriji, izmjene poreza na dobit zvuče kao spasonosna formula: sponzoru će se isplatiti uložiti, a klub će dobiti prijeko potrebna sredstva. Ali lokalni klubovi dobro znaju da papir ne vesla, ne trči po atletskoj stazi i za loptom, ne skače. Njima trebaju živi ljudi, konkretni ugovori i dobra volja onih koji imaju resurse. Jer baš oni mali, a ujedno najranjiviji, rijetko su “magnet za reklamu” i teško će naći put do velikih sponzorskih priča.
Možda će novi propisi potaknuti koju firmu iz Karlovca da umjesto jednokratnog doniranja kupi deset lopti, trenirke, dresove i ostale sportske rekvizite, ili pokrije trošak putovanja koja nisu jeftina i slično. Možda će netko prepoznati vrijednost ulaganja u djecu koja danas treniraju, a sutra će braniti boje grada ili države. Ali jednako tako postoji i strah da će, kao i mnogo puta dosad, većina tih lijepih brojki ostati zarobljena u statistikama, dok će na lokalnoj razini ostati ista muka: kako skupiti dovoljno za osnovno.
Mali klubovi i dalje vode svoju bitku
Sport, a osobito onaj klupski i lokalni, nije samo brojka u državnom proračunu. On je ritam zajednice, škola života, mjesto gdje djeca uče gubiti i pobjeđivati, gdje se gradi identitet grada na četiri rijeke.
Zato svaka nova “injekcija” mora doći baš tu – do Korane, Kupe, Mrežnice i Dobre, jer tek tada zakoni i odluke prestaju biti apstraktna priča iz Zagreba i postaju stvarna pomoć onima koji je najviše trebaju. A dok milijuni ostaju u tablicama, na četiri rijeke mali klubovi i dalje vode svoju pravu bitku: za djecu, za sport, za zajednicu.