Globalna kampanja protiv online zlostavljanja novinara upozorava na sve veće prijetnje slobodi medija, dok se i u Karlovcu bilježe primjeri pritisaka na sportske novinare koji samo rade svoj posao.
Internetsko zlostavljanje i pokušaji pritiska na sportske novinare sve su češći, a i karlovački primjer pokazuje da sloboda izvještavanja više nije zajamčena ni ondje gdje bi trebala biti najsigurnija – u sportu.
Kampanja Ujedinjeni protiv online zlostavljanja (UAOA) objavila je izvješće koje bi, da živimo u društvu s imalo senzibiliteta prema novinarstvu, zvonilo na uzbunu. “Barometar sportskih novinara” donosi hladne brojke o vrućoj temi: internetsko zlostavljanje sportskih novinara postalo je prijetnja slobodi medija – i samom smislu sportskog izvještavanja.
Jer brojke nisu apstraktne. Iza njih su ljudi – oni koji svakodnevno stoje uz stazu, na tribini, u mix-zoni ili pred praznim ekranom, pokušavajući ispričati sport onakav kakav jest. Čak 95 posto ispitanih novinara kaže da je online zlostavljanje danas raširenije nego ikad, a više od tri četvrtine ih svjedoči porastu brutalnosti. Četrdeset posto govori o “značajnom pogoršanju”. To znači da svaka druga poruka mržnje stiže brže, žešće i osobnije.
Najčešći oblik zlostavljanja? Mizoginija – novinarke su izloženije napadima samo zato što su žene. Slijede sektaštvo, rasizam, napadi na fizički izgled. Posebno su pogođene sportske novinarke: žene koje godinama prkose predrasudama da “sport nije za njih”, danas moraju birati između profesionalnog glasa i osobnog mira. Mnoge su se povukle – ne s tribina, nego s društvenih mreža. I to je možda najtiša, ali i najskuplja pobjeda onih koji žele da novinarstvo utihne.
Pritisak na slobodu govora počinje tiho
Problem nije dalek ni apstraktan. I u našim redakcijama, pa i u manjim sredinama, sportskim novinarima se prijeti, vrijeđa ih se, “docira” im se s lažnih profila, napada ih se zato što pitaju, zato što pišu, zato što ne navijaju “kako treba”. Na meti su i žene koje pišu o nogometu, i muškarci koji pokušavaju očuvati profesionalnu distancu. Svima im je zajedničko to što ih zlostavljači ne poznaju – ali ih zato itekako pogađaju.
UAOA zato predlaže osnivanje radne skupine koja bi okupila novinare, sportske organizacije i tehnološke platforme te uspostavu kodeksa prakse unutar medijskih kuća – kako bi se znalo kome prijaviti napad i kako reagirati kad se dogodi. To je dobar početak, ali nije dovoljno. Jer bez jasne institucionalne podrške i društvene solidarnosti, novinar ostaje sam protiv mase. A sam novinar nije sustav – on je samo glas.
Gianni Merlo predsjednik AIPS-a to je rekao precizno: “Zlostavljanje na internetu nagriza načela i vrijednosti sportskog novinarstva.” A predsjednik FIA-e, Mohammed Ben Sulayem, dodaje: “Novinari su glas našeg sporta.” No taj glas nije samo glas sporta. To je glas javnosti, glas koji mora ostati slobodan da bi istina preživjela.
Jer kad novinar počne vagati vrijedi li jedna istina još jedan val uvreda – sport prestaje biti prostor istine. Postaje pozornica za one koji viču najglasnije. I zato, ako želimo da sport ostane više od rezultata, da i dalje ima priču, emociju i smisao – moramo zaštititi one koji te priče pišu. Jer kad sport ostane bez svjedoka, gubi dušu. A bez duše, ni pobjeda više nije vijest.
Lokalni odjek: slučaj koji govori više od riječi
A onda, dok se globalno govori o slobodi medija i zaštiti novinara, u Karlovcu se događa mala, ali znakovita epizoda koja govori mnogo.
Karlovačka sekcija Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN) nedavno je morala reagirati na odluku Veslačkog kluba Korana da obustavi dostavu informacija trima lokalnim medijima – Radio Mrežnici, Kaportalu i KAŠ-u. U pismu upućenom klubu novinari su podsjetili da takav pristup nije korektan ni prema javnosti ni prema djeci koja predstavljaju klub, jer njihovi sportski uspjesi zaslužuju jednaku vidljivost u svim medijima.
Odgovor iz Korane stigao je brzo i – da se poslužimo njihovim izrazom – deplasirano. Klub je novinarima poručio da su “selektivni”, “neprofesionalni” i da im više neće slati rezultate. Potom su, kao šlag na tortu, jednog od kolega prijavili Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva (HND).
Ne treba tu mnogo komentara. Taj slučaj nije skandal razmjera svjetskih naslova, ali jest simptom: pritisak na neovisno novinarstvo ne mora dolaziti iz ministarstva, vlade ili korporacije – dovoljno je da dođe iz jednog sportskog kluba koji zaboravi da mediji nisu njegova PR-služba.
I tako, dok globalni izvještaji upozoravaju na prijetnje, lokalni prizori pokazuju nešto drugo, jednako opasno – tiho discipliniranje medija.
A svaki put kad klub, savez ili pojedinac odluči kome će, a kome neće slati rezultate, to više nije samo priča o sportu. To je priča o pokušaju kontrole informacije. A kontrola informacije uvijek je prvi korak prema šutnji.
