Istraživanje PwC-a i Hrvatski olimpijski odbor (HOO) potvrđuju ono što Karlovčani već godinama znaju – sport nije samo industrija, nego svakodnevna borba za dah.
Naši klubovi između Kupe, Korane, Mrežnice i Dobre žive od entuzijazma i prkosa. Dok privatni kapital prolazi pokraj njih kao da ga se to ne tiče.
U Karlovcu sport opstaje zahvaljujući volonterima i zaljubljenicima koji su odavno prestali brojati sate, ali još uvijek vjeruju da ima smisla. Ljudi koji ne znaju jesu li više treneri, ekonomisti, majstori za opremu ili čuvari klupskog morala. I svi oni, iz godine u godinu, uče istu lekciju – da se bez proračunske injekcije ne može, a da s njom jedva diše.
Pogledajte naše klubove uz četiri rijeke: veslače koji čekaju nove, ali preskupe čamce, odbojkašice, rukometaše i košarkaše koji sanjaju više termina u dvorani, nogometaše koji traže jakog i stabilnog sponzora za viši rang, bejzbolaše koji bi samo htjeli asfalt do igrališta u Grabriku, kuglače kojima treba bolja kuglana ..
Sve su to slike iste ovisnosti – o gradu, o državi, o „sistemu“ koji nikad ne dolazi, ali ga svi spominju. Najgore u svemu? Naviknuli smo se. Naviknuli da sport preživljava, umjesto da se razvija. Da klubovi postoje „dok ide“, da treneri rade iz ljubavi, a sportaši iz inata. Da lokalni sport nije prilika, nego sentimentalna obaveza. A možda upravo tu, u toj navici, leži problem.
Samo što, za razliku od raskrižja, ovdje nema semafora – a znakovi su već odavno izblijedjeli. Globalno istraživanje PwC-a, koje je prvi put uključilo i hrvatske sportske djelatnike, potvrdilo je ono što svatko tko je ikad stajao na blatnjavom terenu već zna: hrvatski sport previše ovisi o državi.
Globalno izdanje PwC-ova istraživanja dostupno je na poveznici: https://www.pwc.co.uk/industries/hospitality-leisure/insights/sports-survey.html
Kako piše novinar Ivan Jelkić u Sportskim novostima, a potvrđuju i brojke iz istraživanja PwC Hrvatska i Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO), u Hrvatskoj se i dalje očekuje da će država riješiti gotovo sve – od financiranja klubova do obnove infrastrukture, od potpora sportašima do organizacije velikih događaja. Privatni kapital – osim kad je riječ o glamuroznim ligama ili medijski isplativim projektima – ostaje po strani: nezainteresiran, nedodirljiv ili jednostavno nepovjerljiv.
I to više nije pitanje navike – to je pitanje opstanka. U teoriji, ta ovisnost zvuči kao briga za sport. U praksi, znači da se klubovi pretvaraju u molitelje. U redovite posjetitelje natječaja, s mapom zamolbi u jednoj ruci i rokovnikom dugova u drugoj. Papir trpi, ali klubovi ne.
Ženski sport kao nada i ogledalo
Prema istraživanju, 74 posto ispitanika vjeruje da će i ubuduće najveća ulaganja dolaziti iz državne blagajne. To nije vizija – to je rezignacija. A kad 95 posto organizacija nema nikakvu strategiju za budućnost – ni digitalnu, ni tehnološku – onda znamo gdje smo.
Dok svijet raspravlja o umjetnoj inteligenciji, Karlovac se još bori za bolje uvjete – više boljih termina u dvorani, treniranje najmanje dva puta dnevno i slično. Dok PwC analizira globalne trendove ulaganja, lokalni klub skuplja za novu garnituru dresova, za sportske rekvizite, za preskupe troškove organizacije domaćih utakmica.
Jedina svijetla točka istraživanja jest predviđeni dvostruki rast ženskog sporta u idućih nekoliko godina. Ali i tu stoji ono „ako“. Ako se bude ulagalo. Ako mediji budu pratili. Ako se na ravnopravnost ne bude čekalo kao na milostinju.
U Karlovcu se to ne mjeri brojem natjecanja, nego pogledima s tribina. Kad ženske ekipe igraju pred šačicom roditelja i prijatelja, a iza njih stoje godine truda bez glamura, vidi se što sport uistinu jest. U tom tihom, upornom sportu ima više čistoće nego u svim sponzorskim dvoranama zajedno. Možda nas upravo on podsjeća zašto smo sport nekad voljeli – zbog igre, a ne zbog naslovnica.
Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša podsjetio je da sport u EU čini 2,2% BDP-a – pravu industriju s milijunima zaposlenih. U Hrvatskoj 1,6%. Dovoljno da shvatimo koliko je sport važan, ali premalo da bi ga itko ozbiljno uzeo kad se dijeli novac. U Hrvatskoj se o sportu govori najviše kad treba nekome čestitati, a najmanje kad treba nešto uložiti.
Partner u PwC-u, John Gašparac, poručio je da bez inovacija nema razvoja. Ali inovacije traže plan, a plan traži vjeru da sport nije trošak.
Što ovo znači za nas, ovdje uz četiri rijeke?
Ako 74% Hrvatske još uvijek vjeruje da će država sve riješiti, možda bi onih preostalih 26% mogli biti mi – Karlovac i svi koji još vjeruju da sport može sam stajati na nogama.
Možda upravo iz grada između četiri rijeke može krenuti priča u kojoj sport više nije proračunski trošak, nego društvena vrijednost. Priča u kojoj ulaganje u klub nije milostinja, nego civilizacijska gesta. Jer budućnost sporta neće doći iz proračuna. Doći će onog dana kad prestanemo čekati.
No prije nego ga otvorite, možda vrijedi postaviti jedno domaće pitanje: koliko još možemo čekati da država odradi i ono što bismo sami trebali znati bolje od nje?