Bilo je to vrijeme kad je lopta bila najbolji prijatelj, a dan bi završavao tek kad bi nas mama s prozora zvala kući. Nije bilo termina, satnice ni rasporeda. Bilo je igralište iza zgrade, blatnjav dres i dogovor: „Idemo još jednu, zadnju.“
Na Korani su se učile prve plivačke tehnike, na Dubovcu prvi zaveslaji na Kupi i pokreti u rukometu, na Foginovom prvi atletski koraci, na Vunskom polju trčali prvi krosevi, a na obližnjim nogometnim igralištima u gradu i okolici učili se prvi driblinzi. U karlovačkom Sokolu djeca su savladavala prve gimnastičke pokrete na tlu i spravama, na borilačkim strunjačama učvršćivalo snagu i karakter, a u Vrbanićevom perivoju učilo prve teniske udarce.
Karlovačko djetinjstvo imalo je ritam igre – i to je bila naša prva škola sporta.
Danas, kad je sve mjerljivo i planirano, sport za djecu ponekad prerano postaje obaveza, a prerijetko ostaje ono što bi trebao biti – prostor slobode, pokreta i radosti. „Najvažnije je da djeca steknu dobru sportsku bazu iz koje će se kasnije razviti u kompletnog sportaša. Dijete treba poticati na dosljednost i disciplinu, ali ne inzistirati na sportu kojim se ono ne želi baviti“, tvrde treneri i kineziolozi iz karlovačkih teretana.
Jednostavno, ali često zaboravljeno pravilo. Djecu treba pustiti da istražuju pokret, da uče tijelom, da skaču, trče, padaju i opet ustaju. Svaka ta faza, svaka nova vještina dio je senzibilnog razvoja koji kasnije čini razliku između onih koji sport žive i onih koji ga samo treniraju.
Četiri razvojna razdoblja
Djeca se mogu promatrati kroz četiri razvojna razdoblja: pretpubertetsko (6–10 godina, inicijacija), pubertetsko (11–14 godina, oblikovanje sportaša), postpubertetsko (15–18 godina, specijalizacija) i zrelost. „Za svako razdoblje dobro je provoditi neki vid treninga, igre i aktivnosti. No, razvoj svijesti o važnosti tjelovježbe počinje od kuće. Djeca upijaju obrasce roditelja. Ako roditelj ima razvijenu svijest o zdravlju, tjelovježbi i prehrani – i dijete će to preuzeti“, ističu stručnjaci.
Kineziolozi podsjećaju, na žalost, na poraznu statistiku – Hrvati su najpretilija nacija u Europi. „Imamo ogroman prostor za napredak u edukaciji o tjelovježbi i zdravom stilu života. Roditelji su ti koji trebaju najprije sebe educirati, a onda to znanje prenijeti na djecu“, naglašavaju.
Kad dijete krene u školu, to je pravi trenutak da se odabere sport. Ali ne kao obaveza, nego kao prostor za igru i disciplinu, za druženje i učenje. Dobro je omogućiti djetetu da prođe više sportova – plivanje, atletiku, nogomet, gimnastiku, tenis, ples, borilačke vještine, klizanje, skijanje – jer tek iz širine dolazi istinska usmjerenost.
Svjetska zdravstvena organizacija ima jednostavnu preporuku: djeca do pete godine trebaju barem tri sata igre dnevno, a starija – barem sat vremena intenzivne fizičke aktivnosti. Dakle, znoj, smijeh i dah koji zastane od trčanja – ne od stresa. Oko desete godine, kad pubertet počne pokazivati prve znakove, djeca polako prelaze u svijet pravih sportskih izazova. Uče pravila, strategiju, suradnju, timski rad. Sport postaje društvena škola. A tu dolazi i ono što mnogi roditelji teško prihvaćaju – neuspjeh. Kad dijete izgubi, promaši, padne, to nije kraj svijeta. To je lekcija. Treba pohvaliti trud, a ne samo rezultat. Naučiti dijete da se sportom ne mjeri tko si, nego koliko daješ.
Važno je znati pošteno odigrati, pružiti ruku, ustati nakon pada
Jer na kraju, sport bi trebao biti ono što je bio i na početku – zabava, radost pokreta, osjećaj slobode. Ako to sačuvamo, sve ostalo će doći samo.
U Karlovcu to posebno vrijedi. Grad koji diše na četiri rijeke, koji ima više igrališta nego trgovačkih centara, uvijek je imao svoju djecu – veslače na Kupi, plivače na Foginovom, košarkaše u Šancu, rukometaše i odbojkaše u dvoranama u Školskoj sportskoj dvorani, Grabriku i na Dubovcu, nogometaše po travnjacima Ilovca, Gornjeg i Donjeg Mekušja, Gaze… Tu se i danas rađaju navike koje oblikuju karakter, i nije važno hoće li dijete sutra biti prvak – važno je da zna što znači pošteno odigrati, pružiti ruku, ustati nakon pada.
Zato, kad sljedeći put prođemo pokraj praznog igrališta, možda bi trebalo samo zastati i pomisliti: vrijeme je da vratimo djeci igru. Da ih vidimo kako trče uz Koranu, skaču s pontonskog mostića i skakaonice na Foginovom, ili se smiju dok pokušavaju uhvatiti loptu u gradskim parkovima i trgovima – baš kao što smo i mi nekada. Jer upravo ti trenuci, između smijeha i pada, grade navike, karakter i ljubav prema pokretu – a Karlovac, grad na četiri rijeke, zasigurno zna koliko je ta igra dragocjena.