Obitelj Belčić trenutačno nosi dio rezultata koji Karlovac drže u vrhu hrvatske atletike, no iza medalja i rekorda stoji mnogo šira priča – generacija mladih atletičara, troje trenera i klub koji s devedesetak članova svake godine iznova potvrđuje da je grad na četiri rijeke i dalje rasadnik dobrih trkača.
Karlovac je kroz desetljeća navikao na dobre trkače. U ovom gradu atletika nikada nije bila sport velikih spektakala, ali je uvijek imala ono nešto tiho i uporno – generacije djece koje počnu trčati na školskom igralištu ili starom stadionu, a onda ih netko strpljivo vodi dok od tih prvih krugova ne nastanu rezultati vrijedni državnih rekorda i reprezentativnih dresova.
Danas se u toj priči sve češće spominje jedno prezime – Belčić. I tu se, gotovo neizbježno, nameće pitanje koje se u sportu uvijek postavlja kad jedna generacija tako snažno obilježi razdoblje: a što nakon Belčića? Odgovor je, zapravo, prilično jednostavan. Karlovačka atletika nikada nije bila priča o jednom imenu, nego o kontinuitetu. Belčići su danas njezin najvidljiviji dio, ali iza njih već dolazi nova generacija koja polako hvata korak s vrhom.
Tenerife kao zimska baza
Trener Saša Belčić nekada je i sam bio odličan atletičar, specijalist za 3000 metara sa zaprekama. Danas se više posvećuje trenerskom poslu nego vlastitom trčanju. Uvijek pronađe neki izgovor, iako na pripremama ipak ponekad otrči koji trening s ekipom. A pripreme su posljednjih godina sve češće na Tenerifima, koji polako postaju stalna zimska baza karlovačkih atletičara. To, naravno, ne znači da je klupska blagajna puna. Daleko od toga. Bez pomoći HAS-a i HOO-a, ali i bez pomoći roditelja, takva putovanja teško bi bila moguća. Paradoks je pritom da je najskuplji zapravo sam put – smještaj i uvjeti na Kanarskim otocima često su povoljniji nego kod kuće, a klima gotovo idealna za zimske pripreme.
Rekord koji je čekao 38 godina
Rezultati tog rada vidljivi su već neko vrijeme. Najviše pozornosti prošle je godine privukao Bruno Belčić koji je na 3000 metara sa zaprekama srušio čak 38 godina star hrvatski rekord. Vrijeme 8:39,25 učinilo ga je prvim hrvatskim atletičarom koji je tu disciplinu istrčao ispod granice od osam minuta i četrdeset sekundi, a dodatnu simboliku ima i činjenica da je rekord koji je srušio svojedobno postavljen upravo u Karlovcu. Puno ovisi o konkurenciji, tempu i samom tijeku utrke. Ako trčite s atletičarima koji idu 8:20, oni vas mogu povući prema vrhunskom vremenu. Ako ste, pak, uvjerljivo najbrži u utrci, puno je teže loviti rekord.
No Bruno nije jedini. Matko Belčić prošle je godine bio deveti na Europskom juniorskom prvenstvu, što je za hrvatsku atletiku u trkačkim disciplinama odličan rezultat, dok je Andrej Belčić već neko vrijeme među najboljima na srednjim prugama.
Generacija koja dolazi
Andrej je danas u najvišoj A selekciji HAS-a s više od 1100 bodova, što ga stavlja u status olimpijskog kandidata za Igre 2028. godine. Bruno je vrlo blizu toj granici i trenutačno je u B selekciji.
Europsko prvenstvo u Birminghamu na papiru izgleda kao veliki cilj, ali nije nedostižno. Andrej na 800 metara već ima rezultat koji ga približava nastupu, dok Bruno na 3000 metara sa zaprekama također ima realne izglede, osobito ako ove sezone nastupi na nekoliko jačih međunarodnih mitinga.
Iza najeksponiranijih imena dolazi i nova skupina atletičarki i atletičara koji tek hvataju korak s vrhom. Petra Fanjek je, primjerice, rezultatom na 800 metara došla do 951 boda i otvorila vrata selekcija koje donose potporu mladim sportašima. Ines Bičak ostala je samo bod kratka, ali u klubu vjeruju da će tu granicu vrlo brzo preskočiti, pogotovo u sezoni na otvorenom.
Klub od devedesetak članova
Za mlađe kategorije postoje i drugi ciljevi. Ines Bičak kandidatkinja je za Europsko mlađejuniorsko prvenstvo u Italiji, a uvijek postoji i mogućnost da netko iz pozadine napravi dodatni iskorak. Prošle godine Karlovac je imao čak devet reprezentativaca i reprezentativki, što govori o snazi kluba.
Klub danas vodi samo troje trenera – Saša i Alenka Belčić te Ivana Starešinčić. S obzirom na to, možda i ne čudi što su karlovačke srednje i duge pruge već godinama najjače, dok u tehničkim disciplinama gotovo da nema rezultata. No i tu bi se stvari s vremenom mogle promijeniti. Bruno Belčić završava studij na Kineziološkom fakultetu i razmišlja o trenerskom radu upravo u bacačkim i skakačkim disciplinama, a Hela Rakamarić također ide prema trenerskoj licenci.
Obnovljeni stadion posljednjih je godina bio domaćin brojnih velikih natjecanja, uključujući i seniorska prvenstva Hrvatske. Ove godine državno prvenstvo ide drugdje, što je nakon nekoliko uzastopnih godina logično, ali zato će početkom rujna ponovno biti održan tradicionalni međunarodni miting, a sredinom mjeseca i kadetski kup Hrvatske. I tu je zapravo možda i najzanimljiviji dio priče. Karlovačka atletika danas ima stadion, infrastrukturu i generaciju koja postiže vrhunske rezultate. Ali i dalje je drži ista ona stvar koja je držala sport u ovom gradu desetljećima – ljudi.
Jedna obitelj, nekoliko trenera, roditelji koji voze djecu na treninge i natjecanja i devedesetak mladih atletičarki i atletičara koji svake godine ponovno ispune stadion. Zato pitanje s početka priče – što nakon Belčića – možda i nije pravo pitanje. Ako je suditi po onome što se danas vidi na karlovačkom stadionu, odgovor je jednostavan: opet neki novi klinci koji će jednog dana trčati još brže.
