Postoje u sportu situacije koje ne stanu u zapisnik, koje ne možeš svesti na setove, golove ili bodove, i koje se, koliko god se netko trudio, ne mogu sakriti iza pravilnika – jer svi vide što se dogodilo, ali se ipak traži način da se to nekako objasni, relativizira ili u krajnjoj liniji opravda.
Jedna takva situacija dogodila se sredinom ožujka u Splitu i od tada više nije riječ samo o jednoj utakmici, nego o osjećaju koji ostaje nakon nje.
Utakmica koja je prestala biti samo utakmica
Novinar Radio Mrežnice Gordan Tomičić objavio je 26. ožujka da je pokrenut stegovni postupak protiv OK Mladosti i njezina trenera, na temelju prijave Karlovčanina Davora Petračića, jednog od sponzora karlovačkog kluba, a povod je utakmica pretposljednjeg kola SuperSport Superlige u kojoj su Brda pobijedila Mladost s 3:0. No, rezultat je u ovoj priči zapravo sporedan jer ono što bode oči jest činjenica da je zagrebačka ekipa na parket izašla bez čak sedam ključnih igračica koje su doduše doputovale u Split, ali nisu ulazile u igru, pa se već u startu otvorilo pitanje koje se ne može izbjeći – ne ono što je dopušteno, nego ono što je ispravno.
U međuvremenu se priopćenjem oglasio i klub iz Zagreba, odbacujući sve optužbe kao neutemeljene te naglašavajući kako će nadležna tijela utvrditi sve činjenice.
Jer, može se uvijek pronaći argument, može se govoriti o odmoru, taktici, širini kadra, dugoj sezoni, može se pozvati na pravo trenera da odlučuje kako će rasporediti minute i tko će igrati, ali u trenutku kada takva odluka izravno utječe na rasplet prvenstva i sudbinu treće ekipe, u ovom slučaju Karlovčanki, onda to više nije samo interna stvar jednog kluba. U tom trenutku sport prestaje biti zatvoren sustav i postaje prostor odgovornosti prema svima koji u njemu sudjeluju.
Karlovac i ono “što bi bilo kad bi bilo”
A Kelteks je ovdje platio cijenu. U nekoj drugoj varijanti, u nekoj utakmici u kojoj bi Mladost igrala u najjačem sastavu, možda bi se sve drugačije rasplelo, možda bi posljednje kolo otvorilo vrata doigravanja, možda bi ova priča danas bila tek jedna obična sportska bilješka. Ovako je ostao onaj poznati osjećaj “što bi bilo kad bi bilo”, a to je jedina rečenica koja sport uvijek baca u sumnju.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje i detalj iz prijave o kladioničarskom listiću, uplati od 500 eura i dobitku od 5.000, što će, naravno, biti predmet provjera i postupaka i o čemu će posljednju riječ dati oni koji su za to nadležni, ali čak i kada se taj sloj priče makne, čak i kada sve ostane u okvirima “čistog” sporta, pitanje koje ostaje visjeti u zraku ne mijenja se – je li u redu svjesno ne igrati najbolje što imaš ako znaš da time utječeš na druge.
I tu dolazimo do onoga što pravilnici nikada ne mogu do kraja obuhvatiti. Jer pravilnik može propisati tko ima pravo nastupa, koliko igrača mora biti u zapisniku, koje su kazne za prekršaje, ali ne može propisati duh igre. Ne može natjerati nekoga da bude fer. To je stvar izbora.
Granica koju sport mora sam sebi postaviti
Sport je oduvijek počivao na tom nepisanom dogovoru, možda naivan, ali nužan – da ćeš dati najbolje što imaš, da nećeš kalkulirati na način koji narušava natjecanje, da nećeš svjesno pomaknuti ravnotežu lige samo zato što to možeš. U trenutku kada se taj dogovor počne kršiti, kada se počne tražiti granica do koje se može ići a da se formalno ne pogriješi, tada sport polako prestaje biti ono što jest.
Karlovac takve priče ne doživljava kao apstrakciju. Ovdje se sport nikada nije gledao samo kroz rezultat, nego kroz osjećaj da ono što gledaš ima smisla, da postoji neka logika i neka pravda, pa makar bila i sportska. Upravo zato svaka sumnja, svaka nedorečenost, svaka situacija koja ostavlja gorak okus – ne ostaje samo na toj jednoj utakmici, nego se širi dalje, po razgovorima, po tribinama, po nepovjerenju koje se najteže liječi.
Možda je upravo to najveći problem ovakvih situacija – ne ono što se može dokazati ili sankcionirati, nego ono što ostaje nakon svega. A to je osjećaj da više nisi siguran gledaš li sport ili nešto što samo na njega podsjeća.
Zato ova priča nije samo o Mladosti, ni o jednoj utakmici u Splitu, ni o jednom zahtjevu za stegovni postupak. Ovo je priča o granici koju sport mora sam sebi postaviti, jer ako je ne postavi, nitko drugi neće umjesto njega. Granici između taktike i manipulacije, između prava i odgovornosti, između onoga što smiješ i onoga što bi, zbog svih drugih, morao.
I bez obzira na to kako će završiti postupak, bez obzira hoće li netko biti kažnjen ili neće, ostat će ono najvažnije pitanje na koje pravilnik nikada neće dati odgovor – ne je li bilo dopušteno, nego je li bilo ispravno. A upravo na tom odgovoru sport ili ostaje sport, ili prestaje to biti.