KAŠ

ZABORAVLJENA LEGENDA

Novinar Anton Samovojska: Dugorešaninu Željku Perušiću ni Vukas ni Müller nisu mogli ništa!

Novinar Anton Samovojska: Dugorešaninu Željku Perušiću ni Vukas ni Müller nisu mogli ništa!

Željko Perušić (1936.) karijeru je otpočeo u Dugoj Resi (igrao je, da se pohvalimo, s ocem pisca ovih redaka). Bio je uvjerljivo iznad svih i 1956. godine stigao je u Dinamo. Čim je stigao, otišao je “guliti” dvogodišnji vojni rok.

Jednom zgodom upitali smo Slavena Zambatu, kapetana Dinamove generacije iz ‘67., tko je po njemu najbolji igrač Modrih svih vremena.

- O ukusima je teško raspravljati. Za mene, Željko Perušić bio je najbolji Dinamov nogometaš svih vremena - kazao je Zambata.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Zašto baš Perušić?
- Zato što je on u svakoj utakmici bio najbolji.

Karijeru je otpočeo u Dugoj Resi. Bio je uvjerljivo iznad svih i 1956. godine stigao je u Dinamo. Čim je stigao, otišao je “guliti” dvogodišnji vojni rok. “Smjestili su mi moji dinamovci, suparnici za mjesto u momčadi”, pričao je Perušić.

MUNJEVIT UZLET

Prvu utakmicu za Dinamo stoga je odigrao 1958. godine, a potom je nanizao još 293. Igrao je sjajno i napredovao je strahovito brzo, pa je već 1959. zaposjeo mjesto u reprezentaciji Jugoslavije. Perušićev uzlet bio je munjevit. Priznanja su slijedila jedno za drugim. Perušić je 1960. bio proglašen najboljim nogometašem Jugoslavije i bio je drugi u izboru za najboljega sportaša godine (prvi je bio košarkaš Radivoj Korać). Godine 1963. bio je drugi u izboru za najboljeg nogometaša Jugoslavije (prvi je bio partizanovac Vladica Kovačević). Perušić je bio lijevi half (danas je to zadnji vezni). On se nije mogao umoriti, mogao je trčati dan i noć, bio je vrlo borben, a znao je i igrati. Premda je imao samo 165 centimetara, bio je strašan u duelu. Perušić je imao mnogo odlika.

Koja je bila najjača?
- Kad sam počeo igrati u Bundesligi, Perica Radenković (vratar Münchena 1860) nije se mogao načuditi. Govorio mi je: “To još nisam vidio. Ti si uvijek tamo gdje je lopta.” Da, uvijek sam bio na lopti i to je bila moja najjača odlika.

BIJEG U NJEMAČKU

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 27 utakmica. Osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i srebrnu na Europskom prvenstvu 1960. u Francuskoj. Bio je nezamjenjivi član half-linije, koja je igrala u sastavu: Žanetić, Marković, Perušić, pa u sastavu: Radaković, Marković, Perušić. No nije putovao na SP 1962. u Čile. Zašto?

- To sam se uvijek pitao, a to se i danas pitam. Iako sam igrao odlično, u Čile su putovali neki koji dotad nikada nisu igrali. Moje mjesto zaposjeo je zvezdaš Vladica Popović. Zašto me Lovrić, tadašnji izbornik, izostavio, zagonetka je svih zagonetaka - pričao nam je Perušić.

Perušić je bio uvrijeđen. Nije bio na SP-u, na kojem je htio igrati više od ičega, a imao je osjećaj da ni u Dinamu, “gore, u upravi”, baš ne drže do njega. On, što se i događa gotovo svim dobrim, skromnim i neproblematičnim ljudima, uvijek je bio u “zadnjem redu” pri raspodjeli privilegija. On se nije znao boriti za sebe. Drugi su stoga dolazili na treninge automobilom, a on tramvajem. U njemu je kuhalo, a kad se sve skupilo u ljeto 1964. stigao je šokantan slučaj. Perušić je s Lamzom pobjegao u Njemačku, kako bi potpisao za München 1860. “Emigranti”, grmjeli su mediji. Dinamo je pokušao promijeniti događaje. Izaslanstvo Modrih stiglo je u München. Otto Hofmann, direktor Dinama, satima je nagovarao Perušića i Lamzu da se vrate. Lamzu je slomio, ali ne i Perušića. On je čvrsto odlučio: povratka nema.

- Zvala me tada Barcelona, protiv koje sam igrao četiri puta (Kup velesajamskih gradova 1960./61. i 1961./62.), no ja sam izabrao München i nisam pogriješio.

Kako ste živjeli kad ste igrali za Dinamo? - pitali smo Perušića.
- Živio sam bolje nego drugi, ali nisam bogzna što zaradio.

Koliko je bolje bilo u Münchenu 1860?
- To je bila drukčija priča. Zarađivao sam 100.000 maraka godišnje, što je tada bio velik novac.

NAJBOLJI STRANAC BUNDESLIGE

Da bi zaigrao za München 1860, koji je u to doba bio prvi klub u gradu, morao je pauzirati godinu dana. Kad je krenuo, svi su saznali zašto je Max Merkel, trener Zehcigera, toliko inzistirao na Perušiću. U Bundesligi je igrao pet sezona (144 utakmice). Bio je fantastičan, što zorno naglašavaju statistike Kickera, najcjenjenije njemačke nogometne tiskovine. Perušićeva najbolja sezona bila je prva. München 1860 s Perušićem je bio prvak Njemačke u sezoni 1965./66. Odigrao je sve 34 utakmice i 11 je puta bio u momčadi kola. Dakako, bio je u momčadi godine, u kojoj su bili: Bernard, Heidemann, Vogts, Marx, Beckenbauer, Perušić, Libuda, Krämer, Rupp, Netzer i Emmerich. U sezoni 1965./66. je s prosječnom ocjenom 1,76 (u Nijemaca najbolja je ocjena 1, a najlošija 5) bio treći na listi najboljih igrača Bundeslige, a u sezoni 1968./69. bio je peti s prosječnom ocjenom 1,90. To su fantastične ocjene. Željko Perušić, koji je tri puta izabran za najboljega stranca Bundeslige, u utakmicama s Bayernom redovito je čuvao Gerda Müllera koji mu nije mogao ništa.

Čim je otišao u Njemačku, Perušić je izbrisan iz reprezentacije. Iako nije bio klasični emigrant, već tek sportski emigrant koji je mogao doći u Zagreb, pa je 1966. čak i igrao jednu prijateljsku utakmicu za Dinamo, on je bio “zabranjeno voće”. Premda je blistao u Bundesligi, o njegovim se pothvatima nije pisalo. Za Zehcigere je igrao od 1965. do 1970. Potom je do 1974. nosio majicu St. Gallena. Kad je s 38 godina završio karijeru, okušao se u trenerskome poslu.

Željko Perušić, nažalost, u nas je zaboravljen. On je velikan koji nikada nije dobio mjesto u povijesti hrvatskoga nogometa koje je zavrijedio. No srećom, nikada nije kasno za ispravljanje nepravdi.

Mirko Čarli Braun, lijevi Dinamov branič, svojedobno je na famozan način opisao kakva je Perušić klasa:
- Kad Pero igra, potpuno sam bezbrižan. Mogu igrati kako hoću, jer on će pokriti trojicu.

Perušića se nije moglo samo tako zaustaviti. Aleksandar Kozlina, nogometaš Hajduka koji je iznimno poštovao Perušića, u intervjuu Miloradu Mosoru Bibiću kazao je ovo:
- Igrali smo s Dinamom u Splitu. Perušić se zalijepio za Vukasa i nije ga puštao. Bajdo u jednome trenutku dođe do mene i reče: “Daj učini nešto, ovaj mi ne da disati.” Namjerno sam potom ušao u Perušića i opasno sam ga nagazio. Ostatak utakmice morao sam statirati na krilu (tada nije bilo prave zamjene igrača), a Bajdo se razigrao. Perušić se jedino tako mogao eliminirati. Bilo mi je krivo i nakon utakmice sam se ispričao, a on mi je, onako dobar, odmah oprostio.

Kakav je bio nogometaš, naglasio je Milan Antolković, veliki nogometaš a potom i odličan trener Modrih. Kad je reprezentacija Zagreba (zapravo, Dinamo) u sezoni 1960./61. igrala s Barcelonom u Kupu velesajamskih gradova (1:1, 3:4), Milan Antolković je ustvrdio:

- Barcelona ima 11 zvijezda, a mi samo jednu - Perušića.

PRENOSIMO www.hzsn.hr FOTO/arhiva


Reci što misliš!