Prenosimo iz Sportskih
novosti – Nezamislivo je pisati o hrvatskom
sportu a da na 25. rođendan HOO-a ne spomenemo
prvog predsjednika Antuna Vrdoljaka – piše
Dražen Pinević, foto arhiva VL/Stanzl/Pixell
U to je vrijeme popularni Tonči bio drugi čovjek države, jedan od
ključnih u svemu čime se danas dičimo. – Znači, ostario sam ipak,
vaš poziv 25 godina kasnije to mi jasno govori – u svom je stilu
počeo Vrdoljak.
Da slučajno ne snimate film o tome kako je nastao
HOO? – Nee, ne možeš snimati film o sebi, ali sve
bilješke postoje, možda će netko jednoga dana probati. Ja ću
pokušati to otrgnuti zaboravu, objaviti nešto, znam da se nekima
neće svidjeti, nekima hoće, ali, Bože moj, to je tako…
TAKAČ KOD TUĐMANA
Možemo li se vratiti na priču kako je nastao
HOO? – Možemo. U to vrijeme imali smo san, koji je bio
više od sporta. Dogodilo se da smo u Splitu imali Europsko
prvenstvo u atletici, koje je bivša vlast otkazala 82 dana prije
početka. Znam da mi je u ured u Visoku dovedena delegacija,
mislio sam da će tražiti nešto novca, kao i ostale koje su
dolazile, ali kada su mi rekli da je otkazano, noge su mi se
odsjekle. Donijeli su ostavke, rekao sam, “mi ih primamo, ali se
vraćamo i nastavljamo, nema otkazivanja”. Bio sam sa splitskim
gradonačelnikom Cvitanom kod Tuđmana, morali smo mu to reći.
I tada počinje preokret. – Prije nego smo mi
stigli, zove me Tuđman i kaže, “u Zagrebu je Artur Takač i nosi
poruku za tebe i mene od Juana Antonija Samarancha, hitno
dolazi”. U tom trenutku nisam znao ni Takača, ni Samarancha…
No, stigao je kod predsjednika, koji se s Takačem znao od
ranije. – Takač je ozbiljno rekao, “ljudi, znate li što
radite, ako se dogodi otkazivanje, neće vas biti nigdje 20
godina”. A mi u tom trenutku nismo imali ništa, nismo imali
konkretan argument da će biti bolje. On je otišao, mi smo ostali.
Rekao sam Tuđmanu da zove Žarka Domljana, koji je bio predsjednik
Sabora. Trebao nam je čovjek za posao. Nikad neću zaboraviti kada
je Domljan došao i rekao, “ljudi, moja je mama iz Omiša, vi ne
znate što je Split, ja to ne mogu, to je osuđeno na propast”.
NOVOSELOV ROĐENDAN
Situacija se nije micala… – Ostale su nam tri
mogućnosti, jedna je otkaz, druga je završiti sve to i napraviti
u Splitu, što je izgledalo nemoguće, i kao treća, najrealnija,
bila je Zagreb, koji je u tom trenutku imao svu potrebnu
infrastrukturu od Univerzijade. Mislio sam, “ako to napravimo,
kako ćemo ponovo sutra doći u Split?”, i nazvao sam Mirka
Novosela.
Njegovo iskustvo Univerzijade je pomoglo. – Da,
ali kaže mi Mirko da ima rođendan, da ovo da ono, a ja mu velim,
“pokupit ću te kod Palacea (gdje stanuje), navečer si na
rođendanu, a prije toga mi trebaš”. I tako sam ga pokupio, otišli
smo na aerodrom pa prema Splitu. Štreberski mi je izgovorio sve
što trebamo za organizaciju, ja sam pisao, pamtio…
I stigli ste do Splita. – Da, na sastanak u Vili
Dalmacija, gdje nas je dočekao gradonačelnik Cvitan s kadrovima
HDZ-a, koji bi to trebali odraditi. Imali smo strašan problem sa
smještajem jer je hotel koji je gradio Lavčević trebao je ići do
šestog, a stigao je do četvrtog kata i stao. Sjećam se da sam
pitao da mi netko da broj tajnika Europske atletske federacije i
rekli su da nemaju, a ja sam rekao Cvitanu da vrati kadrove koji
su bili tu, da ću razgovarati s njima. Bilo je tu svega i sjećam
se da sam rekao, “e, sad, ovako, kako ste četiri godine
sabotirali izgradnju, sada imate 70 dana da to dovršite”. Jedan
me pitao, “je l’ vi to nama prijetite?”, i tada sam vidio da je
to jedan koji je znao što govori jer tamo su govorili njegovi
nekad. Uglavnom, mi smo krenuli. I hotel je završen, sve je to
bilo divno krasno, krenulo je i prvenstvo.
TREĆI PUT BOG POMAŽE
Gdje je u toj priči HOO, MOO? – Dva dana prije
kraja prvenstva u Split je došao Juan Antonio Samaranch. Nije
vjerovao da je to sve bilo moguće jer je imao detaljne
informacije što se sve događalo. Ja sam već bio iznimno nervozan,
sjećam se da smo bili na ručku, da sam dobio informaciju da od
Šibenika dolazi nevrijeme i da sam rekao moram na stadion. On je
ustao i rekao, “idem s vama”. Došli smo rano, na stadionu ni žive
duše, pita me, “gdje su ljudi?”, ja velim, “doma, odmaraju, koga
zanima start maratona, za dva sata će biti puno”. I bilo je tako,
a ja i dalje nervozan, lud, a on me primi za rukav i kaže,
“sjedi, ne nerviraj se zbog kiše, što ako pada kiša, ti si svoje
napravio”. Pucalo je, sijevalo, kiša je padala, duga se pojavila,
a francuska štafeta 4×100 otrčala je svjetski rekord. I to je bio
kao dar s neba za sve.
Drugi dan bio je uzbudljiviji. – Vukli su me za
rukav suradnici, rekli “pitaj za MOO”, a ja se nisam usudio.
Samaranch je odlazio, otpratio sam ga na aerodrom i onda je on
mene upitao, “kada vi mislite u MOO?”. Rekao sam, “kada nas vi
pozovete”. Rekao mi je, “morate osnovati svoj OO, a onda biti
član UN-a”. I tada se sve nekako pokrenulo.
Nije dugo prošlo. – Bili smo gosti u Lausanni,
cijela delegacija iz Hrvatske i nakon zajedničkog razgovora
povukli smo se samo on i ja jer mi je rekao, “dođi, razgovarat
ćemo u četiri oka”. Ured je bio odmah iza stola za kojim smo svi
sjedili.
Razgovor je išao… – Pitao me, “što vi
želite?”. Ja sam rekao, “da nam pomognete”, a on mi je na to
uzvratio, “nitko ne može spriječiti ovakvu mladost da nastupi”.
Samo znam da sam ga zagrlio, da sam se rasplakao i da mi je
rekao, “ooooo, pa ti plačeš, znači da očekuješ i medalju na
Olimpijskim igrama?” Pitao sam ga zašto tako misli, a on kaže,
“zato što pobjednici uvijek plaču”. Možda to danas zvuči i
izgleda patetično, ali je tako.
Dodaje na tu temu… – Samaranch je bio oprezan
čovjek, Rus i Kinez su bili dopredsjednici MOO-a, a želio je
suglasnost u svemu. Ostalo je bila tehnika. Ali mislio sam, prvi
put je Bučar osnovao pa mu nisu dali Mađari, onda su nam drugi
put odnijeli u Beograd isto nakon što smo osnovali, a treći puta
valjda Bog pomaže.
Nama su prve Igre bile u Albertvilleu. Nije tada bilo ni Janice,
ni Ivice, bila na, je bitna samo zastava da se vidi, nitko nije
mislio na rezultat. Mali Čižmešija nosio je zastavu, imali smo
šešire koje nam je poklonio Cahun, neke velike teške kapute, ali
najbitnije – pojavili smo se.
I onda je došla Barcelona. – To su bila vremena
kada je moja plaća bila 320 maraka, a nama je trebalo pet
milijuna. Našli smo nekako sve… Kako, ne znam. Sve je došlo
preko noći, mi nismo igrali nikakve kvalifikacije, neki nas nisu
zbog toga željeli tamo, kao vaterpolo i rukomet, ali košarka
jest. Imali smo Rudyja Tomljanovicha hrvatskih korijena, imali
smo s njim vezu sa Sternom, koji je bio NBA šef. Tada su došle
njihove najveće zvijezde i on je rekao, “OK, doći ćemo, ali pod
uvjetom da imamo s kim igrati”, a to je značilo Hrvatska.
SUZE KOŠARKAŠA
I dočekali smo finale. – Stern je donio Tuđmanu
i meni nalivpera na poklon, otišao je u svoju ložu, kada smo
poveli, nervirao se, a ja se ni danas ne mogu oteti dojmu da smo
mogli više, da nakon vodstva nismo izmijenili sve. Skansi me
uvjeravao da smo morali, ali me nije uspio uvjeriti. Još kada sam
vidio kako Dražen i Stojko nakon poraza plaču k’o ljute godine,
pogotovo. Ali opet sam presretan jer je to srebro valjda
najposebnije ikad, jer srebro nikad nitko ne slavi nakon finala,
a mi smo imali toliko razloga. Pa onda još dvije teniske bronce,
više od očekivanog sve skupa. Nezaboravno.
Imali ste i težak izbor oko nositelja zastave. –
Da, u kombinaciji su bili Dražen Petrović i Goran Ivanišević, a
meni su rekli da odlučim. Ja sam pozvao obojicu i rekao im da to
ne mogu. A Dražen je rekao neka bude Goran jer njih trener ne
pušta zbog utakmice koju igraju odmah sljedeći dan. Sjećam se da
je Dražen tada ošamario i opsovao Gorana, “mrzit ću te cijeli
život zbog ovog”, a onda smo se pošteno sva trojica isplakali.
Znate to su bili veliki sportaši, ljudi.
RIO JE BIO SAN
Sve druge Igre su povijest, a Rio je prije nekoliko dana
postao najveći doseg. – Ja sam doista najsretniji čovjek
na svijetu što je tako, ponosan sam na sve njih koji su to
ostvarili. Znate, mi smo mala zemlja, a imamo toliko velikih
sportaša. Imamo tri medalje u atletici, koja je kraljica
sportova, to je strašna stvar. Rio je bio san i ne treba misliti
da će se lako ponoviti.
Nije sve bilo idealno. – Malo smo pali u
loptačkim sportovima, posebno u rukometu. Nije mi jasno onih “7
na 6” u igri, pa primanje onih golova, pa poraz od Poljske, a
dobili smo Francusku i trebali nakon toga mirno otići do kraja.
Sjećam se Atlante kad je Skansi rekao, “igrači su me izdali”, a
ja sam mu rekao da je to nemoguće, pa tko bi to bio u stanju na
OI? Onda sam razgovarao s igračima i Kukoč veli, “šjor Tonči,
njega nema više, on je bio prvi uvijek u svemu i na zagrijavanju
čak, mi smo samo pratili sve”. Mislio je na Dražena. To je
tako… Usput, košarka je bila OK, Aco je bio OK, nisam sumnjao.
I još samo nešto nakon svega. Nema nemogućeg za naše sportaše,
doista nema.
—————————————————————————————————————————————-
O STRATEGIJI Osmerac kao primjer
Strategija hrvatskog sporta često se spominje kao ključni
problem. – Meni je teško tako govoriti jer ne znam kakvi su
uvjeti, a znam da se ljudi trude, da žele, no, istina je samo
jedna, što budu više odlučivali, više će im se smijati i rugati
se. Nisam nikakav stručnjak, ali reći ću jedan primjer koji se
dogodio prije Sydneya. Rekli su, “mi imamo četiri četverca, što
da radimo?” Rekao sam, “imamo osmerac i četverac, ako imamo
toliko sjajnih veslača”. Tadašnji šef veslača mi je rekao da sam
glup, pa mi je to objašnjavao stručno, rekao mi je da se ništa ne
kužim u to, ali mi smo imali osmerac s medaljom, što je jedna od
najvećih pothvata na OI uopće. Budimo realni, koje zemlje imaju
osmerce… Kad je riječ o strategiji, najteže je donositi odluke
jer ćeš se uvijek nekom zamjeriti, a rezultat je uvijek na kraju
presudan za ocjenu jesi li uspio. Hrvatski sport ima veliki
potencijal i vratit ćemo se mi i loptački vrlo brzo. Znam da
imamo ljudi koji to znaju. Sjećam se jednog trenera koji je
govorio, “igrači ne žele trenirati, zato igraju nogomet”. Ja sam
ga slušao, nisam ništa rekao, osim na izlasku iz dvorane domaru
“ugasite svjetlo”.
—————————————————————————————————————————————–
OSNIVAČKA SKUPŠTINA 10. rujna 1991.
Osnivačka skupština Hrvatskog olimpijskog odbora održana je 10.
rujna 1991. godine u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade u
Zagrebu. Sjednicom je predsjedavao predsjednik Inicijativnog
odbora Ivan Kern u nazočnosti mnogih sportaša, sportskih
dužnosnika, gostiju, predsjednika Republike Hrvatske Franje
Tuđmana i brojnih drugih tadašnjih uglednika i predstavnika
medija.
Potvrđeni su mandati prvih članova Skupštine, ujedno i članova
osnivača s mandatom do 1995. godine. Bili su to predstavnici 29
nacionalnih saveza olimpijskih sportova te po jedan predstavnik
Hrvatskog društva sportskih novinara, danas Hrvatskog zbora
sportskih novinara, Sekcije za sportsku medicinu Hrvatskog
liječničkog zbora, danas Hrvatskog društva za sportsku medicinu,
i Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, danas
Kineziološkog fakulteta. Jednoglasnom odlukom o osnivanju,
Skupština je prihvatila i prva Pravila (današnji Statut) te
utemeljila ciljeve i zadaće HOO-a.
Za prvog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora u mandatnom
razdoblju od 1991. do 1995. izabran je Antun Vrdoljak, a za
dopredsjednike Zdravko Hebel i Mirko Novosel. Za prvog počasnog
člana Hrvatskog olimpijskog odbora skupštinari su proglasili
predsjednika RH dr. Franju Tuđmana. Istodobno, skupštinari su iz
redova sportaša i sportskih uglednika imenovali i prve glasnike,
poklisare/ambasadore, njih 59.
ČLANOVI OSNIVAČKE SKUPŠTINE
Antun Vrdoljak (Hrvatski atletski savez) Marinko Šišak (Hrvatski
badmintonski savez) Osvaldo Vavra (Hrvatski baseball savez) Vlado
Juriša (Hrvatski biciklistički savez) Damir Škaro (Hrvatski
boksački savez) Ivan Čaklec (Hrvatski gimnastički savez) Marijan
Malović (Hrvatski hrvački savez) Ivo Zlatar (Hrvatski savez
hokeja na travi) Danimir Matošić (Hrvatski jedriličarski savez)
Vlatko Škiljo (Hrvatski judo savez) Dubravko Mataković (Hrvatski
kajakaški savez) Zdravko Marušić (Hrvatski konjički savez) Mirko
Novosel (Hrvatski košarkaški savez) Bogomir Jambrošić (Hrvatski
mačevalački savez) Mladen Vedriš (Hrvatski nogometni savez) Bojan
Stranić (Hrvatski odbojkaški savez) Boris Volčanšek (Hrvatski
plivački savez) Marijan Flander (Hrvatski rukometni savez) Ivan
Helman (Hrvatski savez za dizanje utega) Ivan Hegedüs (Hrvatski
savez hokeja na ledu) Sanda Dubravčić Šimunjak (Hrvatski savez za
klizanje i koturaljkanje) Stjepan Križić (Hrvatski savez za
skokove u vodu) Josip Kecerin (Hrvatski skijaški savez) Ivo Goran
Munivrana (Hrvatski stolnoteniski savez) Nenad Slukić (Hrvatski
streličarski savez) Tomislav Šepec (Hrvatski streljački savez)
Stanko Bick (Hrvatski teniski savez) Zdravko Hebel (Hrvatski
vaterpolski savez) Zlatko Celent (Hrvatski veslački savez) Drago
Marović (Hrvatsko društvo športskih novinara) Marko Pećina
(Sekcija za športsku medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora)
Zlatko Šimenc (Fakultet za fizičku kulturu)
Prvi sastav Vijeća PREDSJEDNIK Antun Vrdoljak
DOPREDSJEDNICI Zdravko Hebel Mirko Novosel Matija Ljubek (do 10.
IX. 1993) ČLANOVI Zlatko Celent (do 24. II. 1992) Marijan Flander
Vedran Rožić (do 10. IX. 1992) Marijan Malović (do 10. IX. 1993)
Jurica Malčić (do 10. IX. 1993) Drago Marović Damir Škaro
Miroslav Fajerbach (do 10. IX. 1993) Rato Tvrdić (do 1993) Slavko
Podgorelec (prvi glavni tajnik)
—————————————————————————————————————————————-
O PREDSJEDNICIMA MOO-a Bach nam je 92. dovezao
mini-bus
Danas nam u posjet dolazi predsjednik MOO-a Thomas Bach.
Dobro ga poznate? – Kada smo osnovali HOO, jedan dan
zvoni telefon, zove Njemački olimpijski Odbor i javlja se Thomas
Bach, član tog odbora, i kaže, “došli bismo u Zagreb”. Došli su,
dovezli nam Mercedesov mini-bus, on ga je osobno uručio i to je
stvar koja se ne zaboravlja. Danas može doći bez busa, sretni smo
zbog toga.
Poznavali ste Samarancha, Roggea, u odnosu prema njima
kakav je Bach? – Drukčiji. Bach je bio veliki sportaš,
olimpijski pobjednik u mačevanju. Drugo, on je pravnik, on i
njegova adovokatura zastupaju najjače njemačke firme, a dobro
znate što oni predstavljaju. On je ušao u priču s dopingom u
želji da je riješi, ali je s pravne strane točno znao dokle ide i
gdje je granica mogućeg. Mislim da bi Samarach bio odrješitiji u
tom smislu, ali i da će Bach u konačnici tu utakmicu u koju je
ušao dobiti. Imao je vremena za promisliti, dobro zna što je
napravio i siguran sam da će to pomoći pokretu u cjelini.
Politika i olimpizam? – Strašno kakav utjecaj
olimpizam ima u tom smislu. Kad smo mi dobili zeleno svjetlo za
nastup, pozvao me Samaranch i kaže, “molim vas da učinite sve da
u BiH ne bude pucnjave dok traju Igre”. Ja sam otišao do Tuđmana,
on me pita “kako”, ja velim “ne znam”, ali znam da se nije
pucalo. To je stvarno respekt, snaga.
—————————————————————————————————————————————–
KAŠonline