Nastavio gdje je stao Božidar Novak i u godini u kojoj smo ostali i bez nebodera Vjesnika podario nam historiografsko djelo i svjedočanstvo koje može nadahnuti za izgradnju novih vjesnika
Jedan od najznačajnijih hrvatskih novinara Maroje Mihovilović napisao je knjigu “Novinari i vlast – povijest hrvatskog novinstva” koju je izdao ove godine Profil, a u kojoj je prikazana povijest hrvatskog žurnalizma, no to vrijedno i kapitalno djelo nije bez krupnih propusta.
Bitne teme
Dvotomnim djelom je Mihovilović zadužio svakog novinara u Hrvatskoj kojemu je stalo do svoje profesije, ali i svakog čitatelja i pripadnika i poklonika hrvatske kulture. Ipak, nakon čitanja ostaje upitnik zašto je autor zaboravio obraditi neke bitne teme.
Jedna od bitnih tema koju Mihovilović propušta posebno iznijeti je Novi list i djelovanje Frana Supila i uistinu ostaje nedoumica kako se može napisati povijest hrvatskog novinarstva bez te epizode.
Supilo je ključna politička figura reformiranog pravaštva s početka 20. stoljeća uvelike zaslužna za učvršćenje hrvatskog identiteta na kraju austrougarske epohe i u začecima jugoslavenske, a svoje je političke platforme imao u Dubrovniku u listu Crvena Hrvatska i u Rijeci u Novom listu, odnosno Sušaku.
Novi list izlazi od 1900. godine i današnji riječki dnevnik ima među svim ostalim dnevnim listovima jednu od najbogatijih tradicija, no za razliku od brojnih drugih medija koje Mihovilović prezentira, ostaje nepredstavljen u ovom pregledu povijesti hrvatskog novinarstva.
U djelu “Novinari i vlast – povijest hrvatskog novinstva” Novi list se spominje tek kratko u prikazu djelovanja 1990-ih pod urednikovanjem Veljka Vičevića i to u kontekstu priče o privatizaciji Slobodne Dalmacije kojom je ona došla pod kontrolu Hrvatske demokratske zajednice, pa su neki njeni novinari u riječkom dnevniku pronašli utočište.
Drugo, gotovo je nevjerojatan propust da se autor ne bavi televizijskim novinarstvom, a radijskim se bavi tek pišući o Radiju 101 i, kratko, BBC-u. Ako u prikazu povijesti hrvatskog novinarstva sustavno autor prikazuje redakcije tiskanih medija, morao je pronaći i mjesto za pokoje poglavlje o Hrvatskoj televiziji i o Hrvatskom radiju, pa, naravno, i o Otvorenoj televiziji 1990-ih, te televizijama Nova TV i RTL. Za Mihovilovića, primjerice, Goran Milić je potpuno nebitna figura u povijesti hrvatskog novinarstva – spominje se tek kao netko tko je Aleksandra Tijanića nazvao gigantom hrvatskog novinarstva, dakle samo jednom. Nightmare Stage Željka Malnara je možda najveći hrvatski doprinos čovječanstvu. Nije prikazana niti državna agencija.
Mihovilović zanemaruje i sportsko novinarstvo i njime se u biti najviše bavi prezentirajući Jutarnji list pišući o Tomislavu Židaku. Bez obzira na to što sportsko novinarstvo kao da predstavlja udruženi zločinački poduhvat protiv hrvatskog jezika, ono nije nebitno, ogroman je dio hrvatske publicistike uopće i, ako se piše o povijesti hrvatskog novinarstva, ono je neizbježno, barem bi trebalo biti, makar Sportske novosti. Moglo bi se argumentirati da je sportsko novinarstvo apolitično, pa da zato nije obrađeno jer je osnovna tema odnos novinara i vlasti, no to bi se i moglo prihvatiti, mada je netočno, da se ne daje velik prostor takozvanom ženskom tisku, poglavito Gloriji, koji bi se isto mogao shvatiti kao apolitičan.
Te bi krupne greške bile možda izbjegnute kada Mihovilović ne bi samome sebi bio urednik – urednik ovog djela je upravo njen autor koji je po umirovljenju dobio angažman u izdavačkoj kući Profil. Da je uredništvo povjereno nekome drugome, možda bi taj upozorio Mihovilovića na rupe u ovakvom prikazu povijesti hrvatskog novinarstva.
“Uvijek isto”
Unatoč ovim zamjerkama, Mihovilović je povijest novinarstva uzbudljivo opisao kronološki obrađujući važne redakcije, ličnosti i događaje s odnosom između novinara i političke moći kao glavnom niti koji je često bio mučan. Taj prikaz započinje od jajeta, to jest pričom o izumu tiskarskog stroja, a završava izmjenama Kaznenog zakona, takozvanim Lex AP, odnosno vlašću Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ-a i Vlade Republike Hrvatske. Završno se poziva na tvrdnje kolumnista Jutarnjeg lista Ante Tomića iz 2019. godine kako tek malobrojni novinari spašavaju “čast ove zemlje” i da to vrijedi za cijelu povijest hrvatskog novinarstva.
Pa je naveo da je predsjednik jugoslavenske vlade Milan Stojadinović 1938. godine pokrenuo inicijativu da se smijeni njegov otac Ive Mihovilović zbog antifašističkih tekstova u zagrebačkom listu Novosti, da je 1943. godine ustaški poglavnik Ante Pavelić zatvorio urednika lista Spremnost Tiasa Mortigjiju zbog kritike, da je šef Agitpropa Milovan Đilas 1952. godine tražio od urednika Frane Barbierija da obustavi izlaženje Vjesnika u srijedu jer da bi taj list bio pod zapadnim utjecajem, da je direktor Vjesnika Božo Novak bio prisiljen dati ostavku zbog navodnog hrvatskog nacionalizma… Spominje u tom završnom odlomku i odnos vlasti Franje Tuđmana prema medijima te to da je Plenković u Nacionalu, Indexu, Telegramu, 24 sata i N1 vidio osovinu zla jer su otkrivali korupciju njegove vlasti.
“Itd, itd., itd. Uvijek isto. Uvijek isto”, zapisao je završno Mihovilović, da li u ogorčenju ili rezignaciji.
Studiju je zaključio novinarskom dilemom iz filma “Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea” o tome treba li napisati istinu ili ponoviti legendu – odabrano je potonje, a autor je htio pokazati time da nije misija novinara stalno otkrivati i pisati istinu, kako oni tvrde, no nije dalje objasnio implikacije toga.
Osim što je prikazao najvažnije tekstove, autore i redakcije, Mihovilović je prikazao i općoj javnosti slabo poznate ili nepoznate poslovne procese i aktere koji su se odvijali u pozadini rada pojedinih medija.
Ključnim ličnostima i medijima smatra Ljudevita Gaja i “Novine horvatzke” kao prve, Josipa Horvata, Novosti, I. Mihovilovića, Barbierija, Vjesnik, Večernji list, Stjepana Andrašića i Branka Tuđena, Start, Seada Saračevića, Polet, Peru Kvesića, Denisa Kuljiša, Ninu Pavića, Mladena Plešea, Danas, Slobodnu Dalmaciju, Joška Kulušića, Viktora Ivančića, sumanutog Marinka Božića i Slobodni tjednik, Dragu Hedla, Miroslava Kutlu, Ivu Pukanića i Nacional, Globus, Jutarnji list, Matiju Babića i Index, Borisa Trupčevića i 24 sata, ali i grafičke urednike kao što su bili Goran Trbuljak i Mirko Ilić ili fotoreportere Jasmina Krpana i Jadrana Lazića.
Bilo bi pogrešno od njega da je zaobišao iz neke lažne skromnosti ili lažnog osjećaja za navodne bolje običaje prikaz svoga oca ili samoga sebe, pa to nije niti uradio, a taj dio prikaza povijesti novinarstva je obradio korektno, ne prikazujuću vlastitu ulogu manjom no što je bila, niti većom te je utoliko pokazao mjeru i samokontrolu koju mnogi možda u njegovoj poziciji možda ne bi mogli ostvariti. Pritom, o sebi je pisao u trećem licu jednine.
Karlovčani
Od Karlovčana, spomenuo je Danka Plevnika, kojega je citirao, nekadašnjeg glavnog urednika Vjesnika Stevu Maoduša, rođenog Karlovčanina Miroslava Lazanskog, Krešimira Džebu kojega je zbog radikalizacije uređivačke politike za Hrvatskog proljeća označio odgovornim za slom Vjesnika u srijedu, nekadašnjeg direktora Vjesnika Vjekoslava Koprivnjaka i fotografa Čedu Komljenovića te karlovačkog zeta Stefana Lupina, fotografa koji je za naslovnicu prvog broja Nacionala 1995. godine snimio svoju nagu suprugu Lidiju Franović u sedmom mjesecu trudnoće.
Mihovilović je ispisao, dakle, 1.100 stranica povijesti hrvatskog novinarstva, nastavio gdje je stao Novak i u godini u kojoj smo ostali bez nebodera Vjesnik podario nam historiografsko djelo i svjedočanstvo koje može nadahnuti za izgradnju novih vjesnika.
