Nogometni klub Karlovac 1919
trebao bi iduće godine obilježiti 100-tu obljetnici (1919 -2019). Sjajna je to prilika da se zlatni jubilej proslavi dostojno, možda i objavom respektabilne monografije kakvu takva godišnjica i zaslužuje. Dosad je bilo pojedinačnih brošura ili knjiga poput Švegarove “Čavlek nogometna legenda”, nikad na jednom mjestu ukoričena cjelovita povijest. Doduše, najbolji poklon bio bi dobar rezultat što baš nije realno jer klub je zadnjih godina u jednom od najnižih natjecateljskih razreda u doista impozantnoj povijesti. Nakon 13 kola 4. HNL– Središte naši Karlovčani zauzimaju 9. mjesto među 16 momčadi sa 18 bodova (13 5 3 5 6:21). U 13. krugu poraženi su od Bistre 0:2, a u sljedećem dočekuju Gradiće.
Bistra i Gradići? Zar se Karlovac ne bi trebao nadmetati s partnerima iz Varaždina, Pule, Zadra, Slavonskog Broda, Vinkovaca …
Nakon Prvog svjetskog rata 1919. godine ondašnjoj Olimpiji pridruženi su Građanski i Borac koji 1920. mijenja ime u NK Karlovac, a Viktorija se priključuje 1929. godine. Nastupa se u Drugoj (karlovačkoj) nogometnoj župi Zagrebačkog nogometnog podsaveza (ZNP-a). Poslije Drugog svjetskog rata djeluju Udarnik i Slavija (čiju tradiciju nastavlja Karlovac), Turbina, Metalac, Željezničar, Radnik, Proleter i Tehničar.
Od 1960. kad NK Karlovac ulazi u 2. saveznu ligu-zapad ističu se igrači Branko Čavlović – Čavlek, Nikola Mutić, Karlo Malpera, Nikola Gregurić, Juraj Mejaški, Dragutin Belobrajdić, Vladimir Curman, Antun Zlatić, August Augustinović, Ivan Posavec, Ivan Blagaić, Janko i Milan Relić, Stjepan Takač, Mirko Cimeša, Stjepan Biturajac, Milan Žegarac, Stjepan Ciković, Ivan Tkalčec, Hamza Gec, Branko Klarić, Gajo Vranješ, Vladimir Vuković i drugi. U toj eri iz raznih krajeva stižu prinove i pojačanja Zdravko Brkljačić, Ante Vučkov, Sreten Davidović, Božidar Draženović, Tomislav Mušković, Milan Viđak, Dragutin Mezak, Nebojša Ćuk, Marijan Delić, Mirjan Slavica…
Od 1975. igra se na stadionu uz Koranu. Dolaze, prolaze i odlaze generacije, a najistaknutiji akteri su hrvatski i jugoslavenski reprezentativci (u raznim selekcijama) te prvoligaški igrači Vladimir Baršić, Mario Jutt, Rajko i Željko Janjanin, Zvezdan i Borislav Cvetković. Do ranga poznatih probili su se zaista mnogi: Josip Kurs, Dragutin Mikša, Denis Trgovčić, Đuro Batinić, Ivan Lang, Miroslav Kralovec, Milan Stilinović, Stjepan Benić, Dubravko Škrtić, Miroslav Protulipac, Dušan Zdravković, Tomislav Vlainić, Nikola Busić, Marijan Žitko, Zdravko Marčetić, Ivan Fičurin, Zdravko Bukva, Ivan Pešut, Zdravko Jurac, Mihajlo Bošnjak, Boško Janjanin, Borivoj Bijelić, Ivica Božić, Davorin Zlatić, Željko Degač. U međuvremenu i Dražen Božić, Ivan Furač, Dušan Komadina, Mladen Perčec, Dražen Mikšić, Tihomir Dorer, Mario Vrbanić, Edo Milošević, Mario Goršić, Miroslav Mamić, Goran Božić, Anđelko Obrovac, Miroslav Filipčić, Mario Skočibušić, Miroslav Pribanić. Svršetkom Domovinskog rata u prvi plan zasluženo uskaču Igor Novaković, Ivan Fumić, Ivica Karabogdan, Matija Štefančić, Josip Lukunić.
ČAVLEK BI SE OKRETAO U GROBU…
Čak 30 igrača NK Karlovac koji su započeli aktivnost u omladinskom pogonu otišli su unatrag nekoliko godina kojekuda, danas igraju i u momčadima višeg stupnja natjecanja, nekolicina se skrasila u inozemstvu.
Evo popisa: LOKOMOTIVA: Vito (2010) i Niko (2008) Sablić, Lovro (2005) i Luka (2000) Basar, Šimun (2003) i Joško (2003) Rendulić, Nikola Krajinović (1999), Marin Šotićek (2004) ZAGREB: Duje Korač (2005), Roko Prpić (2000), Luka Vinski (1999), Borna Crkvenac (2005) RUDEŠ: Valentino Vidoš (2003) HRVATSKI DRAGOVOLJAC: Matej Radoš (2002), Nikola Šprajcer (2000) KUSTOŠIJA: Mateo Pribanić (2001) SESVETE: Mihael Borčić (2004) DINAMO: Josip Mihalić (2003), GORICA: Kristijan Lovrić (1995) NEDELIŠĆE: Toni Capan (1993) VINOGRADAR: Patrik Pavlešić (1996), Toni Kurečki (1999) OSIJEK: Luka Čakarić (1998) ITALIJA: Tin Vukmanić (1999) AUSTRIJA: Mihael Sopčić (1993), Sandi Hudorović (1989), Josip Krznarić (1993) SLOVENIJA: Damir Grgić (1992) CIPAR: Stjepan Šalić (1997) BOSNA I HERCEGOVINA: Ivan Brkić (1996)
Kad bi Čavlek za to znao, okretao bi se u grobu.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Plasman nogometaša Karlovca u Prvu HNL ljeta 2009. bio je ostvarenje sna za brojne nogometne sladokusce u gradu na 4 rijeke i 8 obala. Doduše, kratko je trajalo, samo tri natjecateljske sezone. Političari koji su u nogometu vidjeli poligon za osobnu promociju i neizostavno se htjeli “pošmajhlati” biračima postavili su pogrešne ljude na pogrešna mjesta što je prouzročilo debakl od kojega se NK Karlovac dugo, možda čak i nikad, ne može oporaviti s obzirom na to da je posrijedi praktički dno dna, u svakom smislu: sportskom, financijskom, moralnom, društvenom. Odakle se stvarno ne vraća tek tako.
Više od četiri desetljeća, koliko sam u sportskom novinarstvu, pokušavam proniknuti u NK Karlovac. Dokučiti njegove uspone i padove, kompleksno proučiti njegove direktore, predsjednike, trenere, savjetnike, nogometaše, tajnice, ekonome. Uzalud, jednostavno ne ide. Valjda zato što je previše komplicirano… Kako razumjeti sve te roditelje dokazano čudnih, nije groteskno reći – bolesnih ambicija. One koji vlastite iluzije velikodušno trpaju na leđa svoje djece, redovito otvarajući frontu s trenerima koji u njihovim sinovima brzinom svjetlosti ne otkriju potencijal Lea Messija. Ili barem Rajka Janjanina …
NK Karlovac je važan psihološki i kulturološki fenomen ovoga grada, o čemu svjedoči mini-esej od samo dvije rečenice: “On je dobra mjera da vidite što ste sve izgubili. Onoga dana kada svi shvatimo da je Karlovac samo nogometni klub, ostat ćemo bez jedne institucije u kojoj po principu gemišta miješamo i mućkamo svašta, ali ćemo dobiti nešto iznad toga – igru, pobjede, poraze, kratkotrajne ushite, provale bijesa” – svojedobno je zapisao novinar Veselko Tenžera.
Logično je pretpostaviti da je 100 godina čekanja i sva histerija oko NK Karlovca precijenjena. Nije to nogomet zbog kojeg se možeš uzbuditi. Ali je taj kolektiv ipak nezaobilazni segment karlovačke sportske povijesti pa stoga zaslužuje bolje!
