TKO ĆE OSTATI NAKON NEVENA BERTIČEVIĆA?
Novinar Jutarnjeg lista Tomislav Židak objavio je u subotu, 25. veljače 2017. godine, tekst pod naslovom ‘Tko će ostati poslije Nevena Bertičevića?’ kojim je pohvalio 26. Sabor HZSN-a u Karlovcu i nagradu za životno djelo koja je dodijeljena novinaru SN Nevenu Bertičeviću. Iskusan ‘bard’ hrvatskog sportskog novinarstva je napisao: “Doktori, koji me pokušavaju pokrpati, znaju apsolutno sve vijesti. Eto vidite, kaže mi Miroslav Raguž, Neven Bertičević je dobio nagradu za životno djelo, moramo i vas održati na životu.
Neven je u mirovini, piše ponekad subotom, ponekad nedjeljom. Bili smo zajedno na sedam Olimpijskih igara, od Seula do Atene, ja sam preskočio Peking, on London. Na žalost, nema više stare garde, nema više naših starih pajdaša Eduarda Tartaglie, Drage Marovića, Aleksandra Maksimovića i Željka Lasića, prorijedili smo se…
Neven Bertičević, za razliku od mene, nije bio polemičar, on je bio majstor dobrog pisanja, stilist, izuzetni znalac sporta, obrazovan u australskim školama, zaljubljen u tenis i Gorana Ivaniševića. Kada sam odlazio iz Sportskih novosti, jer više nisam mogao sjediti u istoj sobi s mediokritetima i profiterima, plakali smo uz goodbye drink kod ‘Pajićke’. Ne znam sjeća li se netko – Neven Bertičević bio je prvi dobitnik nagrade za novinara godine HZSN-a. Sažalno gledajući današnje ‘alkemičare pisane riječi’, u čijim je tekstovima statistika pojela profinjen izraz, shvatio sam svu besmislenost jurnjave za ekskluzivnim vijestima, koje će već sutra biti demantirane. I zato ne znam koji će autor nakon Nevena Bertičevića zaslužiti nagradu za životno djelo za pisano novinarstvo, koje izumire, kao što slabi i naša strast i izumiremo.”
Zašto prenosim i citiram taj tekst? Ovo je jedna zanimljiva priča, pozitivna strana novinarstva iz pogleda Tomislava Židaka, jednog od najboljih hrvatskih sportskih novinara danas. U nastavku je druga, negativna strana novinarstva. Žalosna za novinarsku struku. Kreirana je u sadašnjoj ‘novinarskoj radionici’ Karlovačkog tjednika koja je prije 30-40 godina bila jedna od lokalnih ‘radionica’ novinarskog kadra u Hrvatskoj, za primjer. Prisjetite se samo Zdravka Švegara, Vlade Bojkića, Mladena Stubljara, Slavka Cvitkovića, Miće Mazele, Tomice Belavića, Slavka Markovića, Gorana Gerovca, Steve Maoduša, Tome Vičića, Josipa Perkovića, Frane Smojvera … I još niz drugih koji su novinarski zanat naučili u KT-u. Konačno, to je bila i moja prva redakcija u kojoj sam bio 23 godine (1975-1998.).
NEZNANJE ILI NAMJERNA GREŠKA KARLOVAČKOG TJEDNIKA
Čak 36 medija iz Hrvatske BiH i Slovenije izvještavalo je o 26. Saboru HZSN- a. Karlovački tjednik, gradske novine koje se u većini svog prihoda financiraju iz proračuna Grada Karlovca, tom su događaju dali zanemariv prostor na 23. stranici pod naslovom ‘Novinar godine Drago Čosić’ (ispravno bi bilo Ćosić) kao da se radi o izvještaju s neke od utakmica. Umjesto fotografije svih nagrađenih objavili su fotografiju nagrađene sportske redakcije 2. programa Hrvatskog radija, čime su čitatelje još više doveli u nedoumicu. Da znaju raditi i prepoznati bitno od nebitnog, kao lokalna novina tom su događaju trebali najmanje posvetiti reportažu na duplerici. Tko zna, možda je neznanje, a možda namjerna greška uredništva KT-a da tako šturo izvijeste o događaju kojega je Grad Karlovac bio pokrovitelj?! No, što očekivati od lista čiji glavni urednik (koji je viđen na skupu u hotelu) ne može napisati niti dobru vijest? Kako će tek onda napraviti pristojnu reportažu? Medijska kuća za koju radi ima oruđe za educiranje mladih novinara. Što vrijedi? Od njega bi se netko trebao učiti novinarstvu? Karlovački tjednik i Hrvatski radio Karlovac prometnuli su se iz inkubatora mladih novinara do grobara novinarstva. Čast pripada partiji i njezinim poltronima na sahrani novinarstva.