Hrvatski rukometni savez je tradicionalno organizirao Festival rukometa. Od 13. do 19. svibnja 2019. godine grad Poreč ugostio je najbolje hrvatske rukometaše i rukometašice od kadetskih do seniorskih uzrasta, a odigrane su i finalne utakmice nacionalnog kupa u ženskoj i muškoj konkurenciji. Održan seminar trenera, nazočila su i desetorica Karlovčana. Igrači PPD Zagreba po 26. put su pobjednici Hrvatskoga kupa nakon matiranja Dubrave. U ženskom finalu Podravka Vegeta svladala je Sesvete Agroproteinku i tako stigla do 23. Trofeja.

Naši sugrađani sezonu su okončali na 2. mjestu. Karlovac će stoga poslije 25 godina neprekidnog igranja u Premijer ligi te dvije sezone u Prvoj ligi nastaviti natjecanje u 1. HRL-Jug. Znači da, na žalost, u kvalitativnom smislu postupno tonu.

Sadržaj se nastavlja...

Ivan Šnajder, ovogodišnji najbolji strijelac HRK Karlovca, i Denis Karić, golman RK Poreča, potpisali su dvogodišnje profesionalne ugovore s njemačkim drugoligašom ThSV Eisenach pa će se od 1. srpnja priključili bivšem karlovačkom rukometašu Andreju Obranoviću koji već 12 mjeseci dana nastupa u dresu donedavnog trećeligaša, povratnika u Bundesligu 2. Angažirano ih je trener Sead Hasanefendić, uspješan internacionalac koji je vodio nekoliko uglednih europskih klubova te reprezentacije Tunisa i Švicarske. Slaže novu momčad s ciljem povratka u 1. Bundesligu.

Iz Karlovca je trbuhom za kruhom prethodnih godina otišla jedna solidna prvoligaška momčad: Denis Karić (Poreč), Matija Perajica (Križevci), Domagoj Smojver (Vinkovci), Dominik Smojver (Mađarska pa Vinkovci), Adrian Miličević (Zagreb pa Skoplje), Tomislav Špruk (Varaždin), Andrej Obranović (Njemačka), David Vojak (Akademija Balić – Metličić pa Split), Luka Prezelj (Dobova pa Dubovac), Antonio Ljubić (Zagreb), Dorian Blašković (Dubovac).

Ti transferi možda i ne bi imali posebno značenje da navedeni igrača nisu ponikli u karlovačkoj rukometnoj školi a afirmaciju stekli u premijerligašu HRK Karlovcu. Traje dakle crno razdoblje karlovačkog rukometa. Glavni klub je značajno oslabljen, sveden na „inkubator“ prvotimaca za druge sredine zbog čega mu je budućnost upitna; već traje stagnacija, slijedi li i nešto gore? To nikako nije problem igrača čiju želju za afirmacijom i boljim uvjetima treba razumjeti, to je problem lokalnog političkog vodstva koje se godinama nikako ne može - ili možda ne želi - pravilno odrediti prema sportu. Logični nastavak je inertna klupska uprava koja se uglavnom oslanja na novac iz proračuna, bez ideja da namakne sredstva iz drugih izvora.

Upravo zahvaljujući radu i aktivnosti bivše Rukometne škole Karlovac a danas RK Škola rukometa Karlovac, grad je imao stabilnog premijerligaša punih četvrt stoljeća! Štoviše, jasno je da rukomet u Karlovcu egzistira zahvaljujući masovnosti kao i sposobnosti dotične škole.

Seniorskoj momčadi Karlovca mjesto je među elitom HR-rukometa, a zašto tako nije najmanje su krivi entuzijasti iz RKŠR Karlovac. Kako medalja ima dva lica, krivica je naravno podijeljena između uprave kluba i politike. Oni moćniji, političari, nemaju petlje zagristi pa javno priznati da je rukomet desetljećima perjanica KA-sporta i da ga ne smiju ostaviti samog u egzistencijalnim poteškoćama. Oni drugi, upravljači, konstantno su nemoćni pridonositi više, zadovoljavajući se donacijom serviranom iz gradskog budžeta. Zato se događa permanentna kriza s nedvojbenim nazadovanjem. Unatoč naporu i učinku RK Škole…

AQUATIKA, ATLETIKA, AMERIKA I – APETIT

Mnogi od nas, a ponajviše političari, vole reći da su sportaši najbolji ambasadori države i da ni u čemu nismo uspješni kao u sportu. Ako je već tako, moramo se zapitati koristimo li dovoljno prepoznatljivost sportaša u jednu posve praktičnu svrhu: privlačenja turista. Da posjete Karlovac, obiđu Aquatiku, Muzej domovinskog rata na Turnju, galeriju, Gradski muzej, Dubovac, Koranu ... Na starom atletskom igralištu na Foginovom trebalo bi postaviti info-pano i napisati da je na toj pješčanoj stazi stasala svjetska rekorderka, da su se tu stvarali državni prvaci, olimpijci. Napomenuti i u Šancu, danas otužnom u silnoj zapuštenosti, da je prije 55 godina bio poprište spektakularnog nastupa košarkaša američke NBA-lige, zar taj podatak nije turistički super atraktivan! Neusporedivo ugodniji od spoznaje da se zbog karijerističkog apetita izvjesnog lokalnog političara pokopalo i košarku i nogomet, nekad istinske sportske brendove grada na osam obala.

Karlovac je dijelom i kolateralna žrtva odnosima u hrvatskom rukometu. Koliko je uopće dobro što postoje dva kvalitetna kluba, dočim su ostali sateliti koji služe kao poligon RK PPD Zagreb za uigravanje svojih igrača. Kako drugačije protumačiti da su poslovnice prvaka i pobjednika kupa članovi tzv. Tramvaj lige - Dubrava, Sesvete, Gorica, koje vode Zagrebovi namjesnici? Ne daj Bože da se netko usudi dignuti glavu i suprotstaviti se Zagrebašima! I sve se to događa pod blagoslovom Hrvatskog rukometnog saveza. Umjesto da HRS podupire jače klubove u raznim dijelovima države: Karlovcu, Sisku, Puli, Rijeci, Čakovcu, Metkoviću, Splitu, Osijeku, Bjelovaru ... Poradi toga stare jake sredine pomalo nestaju s rukometne karte Hrvatske.

Umjesto da kreće naprijed, rukomet vozi u kontra smjeru. Sigurno gubi i na popularnosti. Nije li vrijeme za zaokret?

Jasno je, želi li opstati, rukomet mora promijeniti i pravila tako da svaki gledatelj, svaki igrač na terenu i na klupi, svakako i svaki trener ima što manje sumnji u ono što se događa na parketu i iza kulisa. Međutim, konzervativna struja koja drma HRS-om nipošto nije za sportsku demokratičnost, najmanje je pak za „talasanje“. Tome na ruku idu i pojedini mediji, i krug je zatvoren.