Nakon gotovo desetljeća i pol, dugih i predugih, karlovački tenisači dobili novog predsjednika i time pobijedili posljedice, ali ne i uzroke nestanka s teniske karte Hrvatske.

Velika većina bivših tenisača i ostalih zaljubljenika u malu žutu lopticu grada na četiri rijeke kao da su u zadnjih 14 godina jednostavno nestali, ili spavali klasičnim zimskim snom. Svatko od njih sve je rjeđe bio na ponajljepšim hrvatskim terenima, zaobilazeći stogodišnji Vrbanićev perivoj, a potom bi postao nevidljiv… dok ne bi definitivno nestao. Bilo je bitno kretati se velikim lukom oko nekad omiljenog okupljališta. Razlozi su, naravno, različiti. Netko se nije mogao miriti s nepovratno izgubljenim natjecateljskim karakterom kluba, netko s čelnicima specifičnih stilova i metoda, netko sa sportskom (ne)kulturom u i oko klupskog kafića ... Gotovo svi s ravnodušnošću i apatijom ozračja koje je preuzelo klub i svelo članstvo na šačicu zanesenjaka s plaćenom članarinom. A taj klub stvarno je bio velik i u razmjerima bivše države.

Sadržaj se nastavlja...

Ukratko, nepodnošljivo teško bilo je gledati kako propadaju vrijednosti dotičnog stogodišnjaka koji je pokraj Korane stvorio generacije ne samo dobrih nego vrhunskih reprezentativaca, ljudi s karakterom i akademskih građana. Intrigiralo je pitanje „Zašto u takvim situacijama ljudi šute?“ Njihov odgovor uvijek je bio isti, svodeći se na definiciju da se teško boriti s neznanjem i neradom jer pametan razumije samo jezik pametnoga. Drugi je dakako drukčiji i stvara buku u komunikacijskom kanalu: svi pričaju, svi sve znaju, nitko ne radi i ne sluša, a rezultat je apokaliptičan.

Da su stvari, bića i pojave u TK Karlovac daleko i od normalnih, kamoli idiličnih, evidentno je niz godina. Klub koji nema pomladak nema ni budućnost. Klub koji ne može skupiti niti jednu postavu u bilo kojoj kategoriji a da je sastavljena od vlastitih igrača, nije jer ne može biti ni uspješan, ni slučajno. Klub koji nije tu radi karlovačke djece, nikako nije normalan. Zvuči vrlo jednostavno.

Evo i pitanja za milijun kuna: kako je moguće da klub tako zapažene, trofejne prošlosti kakvih je malo na ovom prostoru, poznat i nadaleko izvan granica Lijepe naše, dođe na prosjački štap, štoviše i u slijepu ulicu. Pitate li one iznutra, reakcija je standardna: teška su vremena, nema se, djeca nisu zainteresirana, velika je konkurencija i slično. Laž, laž na kvadrat plus čista demagogija. Formula uspjeha je oduvijek ista te podrazumijeva rad, rad i samo rad! E pa, gospodo, tko vam je kriv što ne znate, ili niste htjeli? Zbog toga ste danas tu gdje jeste.

Bez da se ikoga reklamira podsjećamo da jedan teniski zaljubljenik, izvan kluba i s periferije grada, čak i bez formalne teniske naobrazbe, u svojoj školi okupio više polaznika nego jedini teniski klub u gradu. Kako TO objasniti? Svi se razveselimo kao malo dijete sladoledu kad i ako spazimo neko karlovačko ime na nekoj rang-listi, logički bliže donjem no gornjem dijelu. Još jedno nagradni zadatak mogao bi biti: nabroj'te trojicu sugrađana koji znaju imena barem dvojice karlovačkih seniorskih prvotimaca. Ovaj novinar ne zna niti jednog. Pa zašto se onda natjecati u najelitnijem razredu kad to ne čine naši igrači i naš pomladak, koja je svrha takvog natjecanja?!

I kada napokon shvatite da ne možete zaraditi milijune pronalaskom pravih odgovora, postane vam jasno zašto su glavne klupske teme svedene na trivijalnosti tipa „gdje tko parkira“, „tko ima pravo pušiti u klupskom ionako sportskom kafiću“, „čiji je prioritet kod biranja programa na TV-u u jedinoj zajedničkoj prostoriji“. I dok god bude tako neizbježni su mali privatni ratovi, stoga se ništa neće značajno promijeniti. Zato jer se bavite posljedicom, a ne uzrokom!

Ne trebaš biti Zaratustra da bi vidio da je Car gol. I nije bivši predsjednik kriv što ima takvo prezime. U klubu odavno nije mrak, naime, u klubu je pomrčina…

Da je sazrelo vrijeme za promjene vidljivo je i iz činjenice da se mala gerilska oporba usudila drznuti, probuditi se i uzeti stvar u svoje ruke. Spavači su imali jedan cilj i jednog kandidata, bilo im je važno da nema protivnika. Time su pokazali da su hrabri i ozbiljni, ne onakvi kakvima ih se doživljavalo. Da li je novi predsjednik Tomislav Poljak dobro rješenje? Nije - novi predsjednik je odlično rješenje! Dolazi iz ugledne dugoreške obitelji. Cijeli život je u tenisu. Bivši fenomenalan igrač, akademski obrazovan, teniski stručan. Uostalom, za egzistenciju zarađuje tenisom budući da je prvi operativac našeg najvećeg ATP turnira u Umagu. Okružio se svojim ljudima, predstavio nedvosmislen plan pun konkretnosti potvrđujući da ima sve - mladost, energiju, znanje i volju. Da li će to biti dovoljno barem za novo rođenje tenisa u Karlovcu, ako ne i za radikalan zaokret? Pokazat će vrijeme, koje je tradicionalno najbolji sudac. U jednome, međutim, ne smije pogriješiti niti upasti u zamku; ne bi se smio riješiti usluga svih koji klubu žele dobro, onih s vizijom, onih s htijenjem i iskustvom. Svakako i onih s novcem.

S druge strane, bezuvjetno mora iskristalizirati odnos, status prvog klupskog stručnjaka koji je apsolutno stručan, no prema mišljenju nekih i previše inertan i premalo učinkovit. Za nekoga tko je na plaći poreznih obveznika očekuje se da uskladi klupske s izborničkim obvezama. Ne na teret/štetu prvih, već tako da ozbiljno prione poslu i stvori novi zlatni naraštaj karlovačkih mušketira pa se kvalitetnim radom oduži svima koji odvajaju za njegovu plaću, iz svojih plaća. Za njegovu i svoju, za našu djecu. Od tajnika se pak očekuje da ne dopusti opetovane anonimne prijave. Od svih članova da upravo sada pomognu u granicama svojih mogućnosti i pokažu kako se istinski voli svoj klub.

S obzirom na to da je bivšem predsjedniku uručena razrješnica i time značajno smanjen manevarski prostor za slučaj možebitnih repova, novi čelni ljudi kluba moraju biti svjesni da, ako žele novi teniski val uz Koranu, moraju temeljito počistiti najprije u vlastitom dvorištu. Razlučiti da li se sa starim snagama može i smije u nove pobjede jer nakon svake plime kad-tad naiđe oseka, a za njom i puno veća šteta. Uvjerili smo se u to tijekom prethodnih 14 godina u Vrbanićevom perivoju.