Tradicija je najjači adut obitelji
Mandić. Pune 32 godine drže restoran na Jamadolu, a mesom ga svih
tih godina opskrbljuju iz vlastite mesnice. To govori dvije
stvari, prva je da će njihov meni obilovati mesnim
specijalitetima, a drugi je da će iz mesnice u restoran
transportirati samo najbolje komade. S ugodnim ambijentom,
preljubaznim osobljem, Restoran Mandić je logičan izbor kad mi se
u želucu probudi praiskonski mesožderski nagon. Osim toga, tamo s
roštiljom nikada nisu razočarali.
Šarf mesna plata je moj izbor. Baždarena je za dvojicu, ali
zbilja moraš tjedan dana bit samo na kamilici da bi to mogao
pojest u paru s još jednim takvim pa makar u dvojcu bio netko iz
kategorije “stokilaša”.
Za trojicu je idealna, ali
ni četvorica neće iz restorana išetati tužnih lica i skvrčenih
želudaca.
Na plati tako možete dobiti po biftek punjen začinjenim feta
sirom, po dva ramsteka, dvije punjene pljeskavice i debrecinke,
dok su u našem slučaju debrecinke “prošle”, pa su ih više nego
dostojno zamijenili ćevapi. Od priloga u platu dolazi zapečeni
grah, dok je sve ipak trebalo podebljati domaćim pečenim
krumpirom i šampinjonima, te ekstra zapečenim grahom sa strane
kojeg, kad je prava glad u pitanju, pak nikad nije dovoljno.
Prije toga juhica, probali
smo onu s vrganjima i od paradajza. OK, nisu iz vrećice, krema je
gusta i ukusna, no vrganji ipak malo prekuhani. Juha od paradajza
s osvježavajućom kiselinom dobila je ovaj dvoboj.
A onda steakovi, krenuli smo s biftekom, bojom negdje između
savršenog rare i medium rare, a okusom negdje na pola puta do
raja, bez i malo pretjerivanja. Ovo je nešto uz što se ne jede
salata i svi oni silni prilozi. Fantastično.
Ramstek. Ako niste gledali film, sigurno ste negdje pokupili
barem jednu scenu iz “Zlatne groznice” Charliea Chaplina iz 1925.
u kojoj skuha cipelu i pojede je za večeru. OK, Mandićev ramstek
koji je zbog žilavosti odmah dobio i nadimak “Žika”, vjerojatno
je nešto ukusniji, ali i sigurno tvrđi od džona one cipele. Teško
ga je bilo rezati, a jedenje je bilo pravo mučenje.
Teško je reći što se dogodilo. Rekosmo da si meso bira sam, znači
sigurno mu netko nije uvalio govedo koje je došlo s Novog
Zelanda, nakon što je tamo odležalo 20 godina u škrinji. Osim
toga, od iste životinje je vjerojatno bio i biftek koji sam netom
pojeo, oba komada pekao je isti kuhar, a po boji bi se reklo da
su pečeni po istoj filozofiji. Zato zaključujem da su sjebali s
pacom.
Punjena pljeskavica, nenametljivo ljuta, ali ono kada sa svakim
zagrizom osjećaš komade luka, mmm, popravila je dojam. Ćevapi u
ovako žestokoj konkurenciji su ionako samo razbibriga, zamjena za
desert, bilo bi neozbiljno posebno ih ocjenjivati.
Ramstek je narušio dojam iz
Mandića, ali ga nije pokvario. No, bio bi još bolji, da nije
skromne vinske karte kojoj je najjači adut solidni Vrbanek.
Mislim, za dečke koji su došli gemištariti ovo je odličan izbor,
ali svatko tko se nada da će ga zaboljeti glava od izbora
vrhunskih vina u Mandiću, može se opustiti. Što se tiče piva,
situacija je i gora, pivopije Mandića neka radije zaobilaze. Osim
vrsta piva iz pivovare preko brda i isto toliko iz njihove
žestoke konkurencije, za njih tamo nema ništa.
Uvijek tamo stvar izvlači ugodna, domaćinska atmosfera, i
poslovično ljubazno osoblje.
HRANA 4/5
AMBIJENT 4/5
POSLUGA 5/5
