Tradicija je najjači adut obitelji Mandić. Pune 32 godine drže restoran na Jamadolu, a mesom ga svih tih godina opskrbljuju iz vlastite mesnice. To govori dvije stvari, prva je da će njihov meni obilovati mesnim specijalitetima, a drugi je da će iz mesnice u restoran transportirati samo najbolje komade. S ugodnim ambijentom, preljubaznim osobljem, Restoran Mandić je logičan izbor kad mi se u želucu probudi praiskonski mesožderski nagon. Osim toga, tamo s roštiljom nikada nisu razočarali.

Šarf mesna plata je moj izbor. Baždarena je za dvojicu, ali zbilja moraš tjedan dana bit samo na kamilici da bi to mogao pojest u paru s još jednim takvim pa makar u dvojcu bio netko iz kategorije "stokilaša". Za trojicu je idealna, ali ni četvorica neće iz restorana išetati tužnih lica i skvrčenih želudaca.

Sadržaj se nastavlja...

Na plati tako možete dobiti po biftek punjen začinjenim feta sirom, po dva ramsteka, dvije punjene pljeskavice i debrecinke, dok su u našem slučaju debrecinke "prošle", pa su ih više nego dostojno zamijenili ćevapi. Od priloga u platu dolazi zapečeni grah, dok je sve ipak trebalo podebljati domaćim pečenim krumpirom i šampinjonima, te ekstra zapečenim grahom sa strane kojeg, kad je prava glad u pitanju, pak nikad nije dovoljno.

Prije toga juhica, probali smo onu s vrganjima i od paradajza. OK, nisu iz vrećice, krema je gusta i ukusna, no vrganji ipak malo prekuhani. Juha od paradajza s osvježavajućom kiselinom dobila je ovaj dvoboj.

A onda steakovi, krenuli smo s biftekom, bojom negdje između savršenog rare i medium rare, a okusom negdje na pola puta do raja, bez i malo pretjerivanja. Ovo je nešto uz što se ne jede salata i svi oni silni prilozi. Fantastično.

Ramstek. Ako niste gledali film, sigurno ste negdje pokupili barem jednu scenu iz "Zlatne groznice" Charliea Chaplina iz 1925. u kojoj skuha cipelu i pojede je za večeru. OK, Mandićev ramstek koji je zbog žilavosti odmah dobio i nadimak "Žika", vjerojatno je nešto ukusniji, ali i sigurno tvrđi od džona one cipele. Teško ga je bilo rezati, a jedenje je bilo pravo mučenje.

Teško je reći što se dogodilo. Rekosmo da si meso bira sam, znači sigurno mu netko nije uvalio govedo koje je došlo s Novog Zelanda, nakon što je tamo odležalo 20 godina u škrinji. Osim toga, od iste životinje je vjerojatno bio i biftek koji sam netom pojeo, oba komada pekao je isti kuhar, a po boji bi se reklo da su pečeni po istoj filozofiji. Zato zaključujem da su sjebali s pacom.

Punjena pljeskavica, nenametljivo ljuta, ali ono kada sa svakim zagrizom osjećaš komade luka, mmm, popravila je dojam. Ćevapi u ovako žestokoj konkurenciji su ionako samo razbibriga, zamjena za desert, bilo bi neozbiljno posebno ih ocjenjivati.

Ramstek je narušio dojam iz Mandića, ali ga nije pokvario. No, bio bi još bolji, da nije skromne vinske karte kojoj je najjači adut solidni Vrbanek. Mislim, za dečke koji su došli gemištariti ovo je odličan izbor, ali svatko tko se nada da će ga zaboljeti glava od izbora vrhunskih vina u Mandiću, može se opustiti. Što se tiče piva, situacija je i gora, pivopije Mandića neka radije zaobilaze. Osim vrsta piva iz pivovare preko brda i isto toliko iz njihove žestoke konkurencije, za njih tamo nema ništa.

Uvijek tamo stvar izvlači ugodna, domaćinska atmosfera, i poslovično ljubazno osoblje.

HRANA 4/5

AMBIJENT 4/5

POSLUGA 5/5