1993. – u krupnom planu smo prvo mi. Nas 4-5, sjedimo na malom zidiću kod Gimnazije, maturalna odjeća nam je propala u zadnji čas, imaju je samo cure, mi imamo tek neke bijele majice s natpisom “Where’s the beach?”, podrezane traperice i oko glave bordo marame. Oči su mi natečene od alergije ali ne prestajem ih trljat. Na prvu bi se reklo da su osamdesete, a onda se kamera malo diže i vidi se gimnazijska zgrada puna gelera, umjesto prozora su tvrdi najloni, ponegdje isparani. Rat je i prvo nam malo daju da imamo maturijadu pa nam malo ne daju i tako u krug. Nije nam, zapravo, bitno. Družit ćemo se ovako i onako. Zadnji dan škole ispravljam matematiku, razrednica mi zapravo zaključuje 4, ali kaže da ćemo morati još vidjeti te hiperbole. Nema smisla, ali nema veze, na svakoj obljetnici mature netko će je već pitati jel moramo vidjet te moje hiperbole. Dok svi već piju, Neno i ja igramo tenis kod sportske. Poslije, imamo defile, ništa drugo. I ja se baš njega ne sjećam. Ja koji se svega sjećam ne sjećam se jedne jedine slike iz tog defilea, kao da se nikada nije dogodio. Sjećam se kako smo poslije kod Karasovog spomenika, kako Kurs svira gitaru, sunčano je, možeš lako zamisliti da je sve normalno pa to i radimo. Dok se vraćam kući, negdje prije policijskog sata, mislim na svoj razred. Imam knedlu u grlu. Oči su mi suzne, dobro je da je proljeće, ako netko pita reći ću da je od alergije.
1997. – Godište 1978/79 dobro je rodilo iz perspektive nas u Krležinoj ulici. Nekoliko nas imamo djevojke maturantice i ne treba dugo da si počnemo radit odjeću. Taksisti, 4.a. Definitivno jedan od blesavijih poduhvata, ali dok idemo gradom ljudi padaju od smijeha. Na Vunskom, prilazi mi ona, u kratkoj haljinici na Mondrianove slike, grlimo se, malo je pijana, sve je mokro, kiša je padala cijeli dan. I ona je mokra, oči joj zeleno sjaje, vraća se svom razredu, dogovorimo se da se nađemo nakon defilea, ne da joj se na Magazin. Probilo je sunce, ali promenada miriše na kišu, dok se držimo za ruke i idemo kroz grad koji je nakon defilea nekako neobično tih i pust. Kasnije, otići će još do svog razreda, ja ću otići kući. Još kasnije, napravit će puno toga vrijednog i dobrog, a ja ću uglavnom biti jebivjetar. Možda niti jedna priča nema samo jednu stranu, ali svejedno o njoj nikada ništa loše neću reći. Napravila je sasvim dovoljno da to zaslužuje. A, napravili smo, na kraju krajeva, i nju.
2019.
– Zadnji dan škole ispravlja knjigovodstvo. Nakon sto godina, kao u Macondu, na maturijadi ne pada kiša, ali padala je danima prije. Noć prije imala je temperaturu 39. Ali jasno da ide. Čak ni meni ne pada na pamet da joj predložim da ostane doma. Ujutro je živčana, ujutro smo oboje živčani, u svakom slučaju, karma je čudo. Debelo mi je naplatila i preplatila sve moje tinejdžerske bahatosti. Poslijepodne je defile. Misle da su nogometni suci, iako u povijesti nogometnih sudaca nijedan nije tako izgledao. Ali dobro, daleko nadmašuju “Where’s the beach” majice i Taksiste. Vidimo se dok povorka prolazi pored Dragojle, maše mi, sretna je i pomalo pijana. Kasnije odlazim u Domobransku, umiješam se među gužvu, gledam je još jednom, ovog puta bez da joj se javljam. Pratim ih pogledom sve dok ne zamaknu na Rakovcu, knedla mi je u grlu. Oči su mi suzne, dobro je da je proljeće, ako netko pita reći ću da je od alergije. Povremeno javi da je dobro, povremeno javi da se umotala u jakne i čeka da joj padne temperatura. Onda je opet dobro. Kući dođe u neko sitno vrijeme, ne spavam, odlazim do nje, pogleda me, suzne su joj oči i kaže “Više nikad neću vidjet svoj razred”. Hoće, ali nije bitno. Na neki način i neće. Sjećam se sebe, u pustom gradu, desetak minuta prije policijskog sata, negdje preko puta Luxora, kako mislim i osjećam isto to. Želim joj nešto reći, ali zapravo znam da nema smisla. Ono što je pred njom mora otkriti sama.
Darko Lisac