“Mislim na korak koji je najteži kada je najlakši Koji vodi do onog pravog, jedinog, istinskog…”
Hm, da. Nije baš bio korak, više je bila riječ o letu. Išli smo u četvrti razred osnovne škole Veljko Vlahović, a četvrti razredi umjesto u novu školu tradicionalno su išli u staru, pod dubovačkim brijegom i Starim gradom. Učionica je bila mračna, učionica je bila topla, a vani je bilo jesenski sivo kada je u razred ušla mama jedne djevojke koja se i tada zvala Danijela Trbović ali je bila sasvim normalna i nije ljudima postavljala pitanja poput “Tko misli da je Alan nova vrsta Forda?”. E, njena mama je predavala tjelesni, a mi smo odabrani da priredimo plesnu točku uz prve Dane piva. Bilo je dobrovoljno i nikada mi neće biti jasno zašto sam se javio, jer se inače nikada nisam javljao na takve stvari. Kako bilo, na generalnoj probi na glavnom karlovačkom trgu, postalo mi je jasno zašto sam se javio. Jer, kako bi to bilo da propustim priliku da ispadnem idiot pred hrpom ljudi. Naime, u jednom trenutku počinjala je neka vesela muzika, a mi smo formirali “zmiju” u kojoj sam, jasno, ja bio rep. Ladislavov brat Krunoslav imao je vrlo skliske ruke, a nisu ni moje bile puno bolje, tako da sam u jednom zavoju odletio jedno pet metara i zabio se u noge hostesi u narodnoj nošnji koja je držala punu kriglu piva. Kad sam došao doma, s odjećom koja je zaudarala na pivo, stari je samo rekao: – Ajde, napokon si počeo pit.“U meni zveckaju srebrne pare Jer danas je nalik na praznik Na proleće Na svečanost…”Ali nisam. Dani piva bili su za nas klince stvarno velika stvar. Karlovac je tada doslovno desetak dana bio središte zemlje koja se zvala Jugoslavija, gostovale su sve pivovare, grad je bio prepun turista, po cijelom gradu se svašta događalo… A i probali smo pivu, naravno. Kada živiš u malom gradu s tako jakom pivovarom onda ne samo da ti roditelji dozvole da popiješ pivu s devet godina, nego te smatraju osobito čudnim i brinu se da s njihovim djetetom nešto nije u redu ako im se piva ne sviđa. E pa, meni se nije sviđala. Sviđalo mi se da na dan otvaranja Dana piva ne možemo izdržati i nervozno sjedimo na stepenicama u srednjem ulazu i onda satima prije početka povorke odlazimo do pivovare i tamo gledamo kako se skupljaju limene glazbe, mažoretkinje, folkloraši, stare pivarske kočije, kako se tovare bačve…i žicamo pive. No, dobro, žicamo svi osim mene koji tražim žuti polo. Koji je, neka se zna, bio najbolji žuti sok u povijesti žutog sokovlja.
“dok ležimo na leđima i gledamo… bele oblake na nebu…”
Zbog rata, Dani piva nisu održavani od 1991. do 1993.
U ono ljeto prije rata dovršen je autoput za more, kojim nikada nije krenuo promet. Bio je kasni kolovoz 1992. godine, sjedili smo na praznoj cesti, na ugrijanom asfaltu, u vrućoj prašini bila je mrtva pčela. Goga je sjedila pognute glave, na zidiću između dvije trake napuštenog autoputa, dok je iza nje sunce padalo nad bejzbolskim igralištem i neboderima Grabrika…zamišljeno je crtala grančicom nešto u prašini tog zidića i onda podignula glavu, pogledala prema nama, nasmijala se i maknula pramen kose iza uha, razotkrivajući tako pjegice na licu.
Još kasnije, ostali smo samo nas dvoje, nebo je bilo zeleno, dolazio je sumrak, slegnula je ramenima i rekla.
– Ja sad moram.
Naši roditelji iz nekog su razloga mislili da granate osobito efikasno ubijaju noću.
Ustala je i krenula, a ja sam stao na zidić i počeo pjevati “Everybody hurts”. Žmirio sam i zamišljao neki svijet, autoput pun automobila, gužvu, onaj spot…derao sam se na sav glas, bili smo daleko od svijeta, daleko od svega.
Išla je dugo, a onda se okrenula, nasmijala se i mahnula.
Tamo negdje daleko, kod autobusnog kolodvora, pretvorila se u sumrak i grad.
“zar je to samo laž? zar je to prevara?”Na starim fotografijama ljudi uvijek izgledaju pomalo smiješno. Uz to, izgledaju tako jednostavno i čisto sretni, da te ponekad zaboli što ne možeš nekome tko je upoznao samo neke druge svjetove objasniti da su doista takvi i bili. Možda ne uvijek, ali dovoljno često i dovoljno iskreno da u trenucima kada ugledaju objektiv fotoaparata podignu krigle piva ili se samo još malo šire nasmiješe, kako bi neki drugi ljudi, za 20, 30 ili 50 godina, u nekom još boljem svijetu, vidjeli kako je i njima bilo dobro.Na jednoj fotografiji koju čuvam u ladici vide se pivarske kočije i povorka kako prolaze kraj Šporerove ulice. Ta mala ulica ide skroz do Kupe, u njoj su stare kuće okružene s puno zelenila i pivarskim potokom. Velik broj ljudi iz te ulice cijeli je život proveo radeći u Karlovačkoj pivovari. U njoj je radio i Gogin tata.Goginog tatu jedne je zime ubila Karlovačka pivovara.
Već neko vrijeme pivarske povorke ne kreću od Karlovačke pivovare i ne prolaze Dubovcem.
Već neko vrijeme, nikom to nije ni osobito važno.