Hm, da. Nije baš bio korak, više je bila riječ o letu. Išli smo u četvrti razred osnovne škole Veljko Vlahović, a četvrti razredi umjesto u novu školu tradicionalno su išli u staru, pod dubovačkim brijegom i Starim gradom. Učionica je bila mračna, učionica je bila topla, a vani je bilo jesenski sivo kada je u razred ušla mama jedne djevojke koja se i tada zvala Danijela Trbović ali je bila sasvim normalna i nije ljudima postavljala pitanja poput "Tko misli da je Alan nova vrsta Forda?". E, njena mama je predavala tjelesni, a mi smo odabrani da priredimo plesnu točku uz prve Dane piva. Bilo je dobrovoljno i nikada mi neće biti jasno zašto sam se javio, jer se inače nikada nisam javljao na takve stvari. Kako bilo, na generalnoj probi na glavnom karlovačkom trgu, postalo mi je jasno zašto sam se javio. Jer, kako bi to bilo da propustim priliku da ispadnem idiot pred hrpom ljudi. Naime, u jednom trenutku počinjala je neka vesela muzika, a mi smo formirali "zmiju" u kojoj sam, jasno, ja bio rep. Ladislavov brat Krunoslav imao je vrlo skliske ruke, a nisu ni moje bile puno bolje, tako da sam u jednom zavoju odletio jedno pet metara i zabio se u noge hostesi u narodnoj nošnji koja je držala punu kriglu piva. Kad sam došao doma, s odjećom koja je zaudarala na pivo, stari je samo rekao: - Ajde, napokon si počeo pit."U meni zveckaju srebrne pare Jer danas je nalik na praznik Na proleće Na svečanost..."Ali nisam. Dani piva bili su za nas klince stvarno velika stvar. Karlovac je tada doslovno desetak dana bio središte zemlje koja se zvala Jugoslavija, gostovale su sve pivovare, grad je bio prepun turista, po cijelom gradu se svašta događalo... A i probali smo pivu, naravno. Kada živiš u malom gradu s tako jakom pivovarom onda ne samo da ti roditelji dozvole da popiješ pivu s devet godina, nego te smatraju osobito čudnim i brinu se da s njihovim djetetom nešto nije u redu ako im se piva ne sviđa. E pa, meni se nije sviđala. Sviđalo mi se da na dan otvaranja Dana piva ne možemo izdržati i nervozno sjedimo na stepenicama u srednjem ulazu i onda satima prije početka povorke odlazimo do pivovare i tamo gledamo kako se skupljaju limene glazbe, mažoretkinje, folkloraši, stare pivarske kočije, kako se tovare bačve...i žicamo pive. No, dobro, žicamo svi osim mene koji tražim žuti polo. Koji je, neka se zna, bio najbolji žuti sok u povijesti žutog sokovlja.

"dok ležimo na leđima i gledamo... bele oblake na nebu..."

Zbog rata, Dani piva nisu održavani od 1991. do 1993.