Vampiri prošetavaju Zagrebom. Izgledaju kao vampiri,
bave se vampirskim poslovima, nasilni su kao vampiri i po svemu
sudeći nisu drugo nego – vampiri. Istina, još ne piju krv, ali
prijete krvlju, a kad dođe njihovo vrijeme, ako ikad opet dođe (a
na svima je nama da se to ne dogodi) i pit će istu krv. Onu koju
proliju. Nije to njima, vampirima, poseban problem.
Postoji, istina, sitna razlika. Vampiri iz filmova elegantne su
figure, najčešće iznimno spretni i uvježbani u svojem vampirskom
poslu. Ovi koje smo gledali u nedjelju u Zagrebu (a nemojte
misliti da ih nema i u našem gradu i u vašoj ulici i tu oko nas)
nisu takvi. Nespretni su, trbušasti, smiješno im stoje crne
košulje, ne znaju se propisno postrojiti, niti odgovoriti na
vojnički pozdrav. Ali, nemojmo se zavaravati. I u Njemačkoj su
tridesetih u pivnicama bili besprizorni maleri i slične face. Tek
kasnije je Boss krojio odijela za SS trupe. I bili su sve samo ne
smiješni.
A što su pričali? Pa jasne stvari, da treba protjerati komuniste,
socijaliste i drugu lijevu žgadiju, sve one koji ne vole svoju
domovinu. Naravno, to je bila Njemačka tridesetih, tamo Srba nije
bilo, pa su u kandidate za protjeravanje (ili likvidiranje,
svejedno) uključili Židove kao najistaknutije. Kako, zahvaljujući
upravo prethodnicima Keleminca i bratije i njihovim njemačkim
saveznicima (čiju zastavu nose po Zagrebu), u Hrvatskoj Židova
praktično više nema, ili ih ima jako malo, a Srba je nešto
zaostalo, njihova porodična stabla okitit će se kako to žele ovi
isti, ali u Vukovaru.
Dakle, nemojmo im se smijati jer i u najkomičnijem izdanju nisu
smiješni. Gadni su, ružni, nakazni, ali nisu smiješni. Nisu ni
zastrašujući, barem još ne, barem dok ovom zemljom hodaju ljudi
koji misle svojom glavom i koji u glavi imaju nešto bolje i jače
od mržnje.
Zastrašujuća je, s druge strane, nemušta reakcija vlasti i
policije. Policija čuva taj bal vampira, oni vrište svoj
vampirski pozdrav usred Trga i – nikome ništa. Ako policija ne
reagira fizičkom silom (i palicama, naravno) na pozdrav koji jest
ustaški i jest vampirski, ako takvu provokaciju zdravom razumu
prešuti i kolovođu ljubazno otprati sucu za prekršaje – crno nam
se piše. Kladim se da će drugi puta oni doći s palicama i mlatiti
sve one koji se s njima ne slažu. Tako nas uči njemačko iskustvo.
Nemušte ograde vlasti (osnovali smo povjerenstvo za sve
totalitarne režime, neka institucije rade svoj posao i sl.)
previše su klimav plot da bi se zaustavio taj crni val. I onda se
svi zgražaju kad nasilje postaje uobičajeni model komuniciranja.
Malo je razlike između ubojica na mah, smišljenih ubojica i onih
koje smo gledali u nedjelju. Zašto smo prema jednima tolerantni,
a drugih se gnušamo, to je izvan mojih mogućnosti shvaćanja.
Nadam se samo da nisam jedina budala koja to ne razumije.
Ovoj vrsti bolesti društva (a radi se o oziljnoj bolesti, fašizmu
na ulicama) pridonijele su ignorancijom sve dosadašnje vlasti,
neka više neka manje. Nitko se nije jasno osudio spriječiti crne
vrane, kao da bi to vlast u očima glasača učinilo manje
hrvatskom. A ne bi, štoviše.
S druge strane, loš odgoj i nasilno nametanje vrijednosti
jugoslavenstva, balkanskog socijalizma i svih čuda četrdesetipet
godina druge Jugoslavije, gdje je isto tako do dosade i gađenja
sve bilo crno-bijelo, pridonijeli su kuhanju u tom loncu. Kad je
eksplodiralo, bilo je kasno. A bilo je i drugačijih primjera.
Nisu svi Hrvati bili strogo podijeljeni u dva tabora – nisu svi
bili ustaše ili partizani. Bilo je i pristojnih ljudi, koji svoju
ljudskost nisu izgubili ni u najcrnjim trenucima. Nitko nam o
njima ništa nije govorio, nitko nam o njima ništa ne govori niti
danas.
Jeste li, na primjer znali da je 111 Hrvatica i Hrvata dobilo
odličje Pravednik među narodima, koje država Izrael dodjeljuje
građanima drugih država koji su tijekom rata spašavali Židove. To
je 111 ljudi koji nisu bili ustaše, ali su bili više Hrvati od
svih ustaša zajedno, koji nisu bili komunisti, ali su bili
pravedniji i humaniji od svih komunista zajedno. To su,
jednostavno, bili pošteni ljudi. I jeste li, na primjer, znali da
je prvi hrvatski pravednik među narodima bio građanin našeg
grada, Pavao Horvat, običan čovjek, ugostitelj, koji je,
spašavajući Židove i sam završio u Dachauu. Vratio se iz logora i
o njemu nismo učili u školi, a trebali smo, morali smo. Učili smo
o onima koji su bacali bombe na bunkere i vodili brigade po
šumama. Bojim se da je jedan od rezultata toga i povorka vampira
u Zagrebu. Bilo bi dobro da nam se to ne ponovi.
A bilo bi u najmanju ruku pristojno i da se grad Karlovac
prisjeti prvog pravednika među narodima kod Hrvata. Makar nekom
pločom, makar lijepom rječju, ako već ne može ulicom. Doduše,
možda bi se i neka ulica našla kad bi bilo dobre volje. Koliko
god trenutačno mirotvorci i oni koji spašavaju ugrožene nisu u
modi, uvijek su bili na dugu stazu korisniji i pošteniji od svih
narodnih heroja.
