Dosta sam toga prošao u politici, od naše lokalne
gradske, do županijske, hrvatske i malo one europske. Nisam baš
neki genijalac da bih uvijek sve razumio, ali, ako ništa drugo,
uglavnom sam vidio kuda se i zašto stvari kreću i o tome
kukurikao. Često prerano, pa me ponekad i zahvatio onaj lonac u
kojem se pijetli kuhaju kad prerano kukuriču. No, to ide u rok
službe, posebice ako si u opoziciji i ako ti nije baš volja
viriti iz nečijeg stražnjeg dijela.
Skandali su se uvijek događali u politici, u pravilu
učestalošću koja je odgovarala vlasti – jedan skandal mjesečno
ili tako nekako. Toliko da se ima o čemu pričati i da se neka
budala ne sjeti zatražiti raščišćavanje računa pa da se javnost
za to zainteresira. Javnost se, po nalogu politike i tehnologijom
provođenja kroz medije, interesirala za skandale. Proračune je i
u Saboru znalo smisleno pročitati možda dvadesetak zastupnika,
ostali su te hrpe papira s glupim brojkama, indeksima i ponekom
tablicom, jednostavno bacali pod klupe – za reciklažu. Pa su se
bavili skandalima i u tome uživali.
To je bilo uvijek, a danas je ipak malo drugačije. Skandali
se danas događaju na dnevnoj razini, a rast učestalosti prijeti i
skandalom svakog sata. Ako ne propada (a propada) najveća
hrvatska tvrtka, onda se prodaje HEP i kupuje INA (a o tome više
nitko ne priča), ako ustaše na lijepe svoje pozdrave po
nekadašnjim logorima (u čemu su neumorni), onda predsjednica
otima na pozornici cvijeće baletanima (a nije obuhla suknjicu,
što je mogla), ako Ustavni sud nakon dvadeset i nešto godina ne
donosi danas odluku o abortusu, onda Markićka organizira
referendum, a ako nema ničega onda na dalekovidnici možemo
gledati žalbeni postupak bosanskih Hrvata u Haagu. I tako, svaki
dan nešto čime će se narod zabaviti. Silina tih tema, njihova
učestalost i dubinska sličnost tonova, dovode do interferencije,
pa nastaje šum i buka u komunikacijama. I više publika ne zna da
li Rusi jurišaju na Inu, a Mađari lijepe ustaške plakate (što,
opet, ne bi bilo sasvim čudno), da li su baletani protiv
abortusa, a Markićka pleša s precjednicom, koga se to brani u
Hagu (pa naši generali su slobodni!) i zašto penzije idu u Bosnu.
I tome slično i nadalje tako i tako do besvjesti. U
komunikacijskom kanalu šumi, u glavama publike je buka, a izbori
su pred vratima. Pa tako više puta, pa tako svaki puta, pa tako
dvadeset i kusur godina.
S druge strane, komunikacijski kanali obrazovanim i mladim
ljudima sasvim su jasni i bez šumova, a o buci da se i ne govori.
U njima je samo jedna poruka – bjež’te odavde, sunce tuđega neba
… i tako redom. Ta se poruka sluša i po toj se poruci postupa.
Pogledajte malo oko sebe. Koliko djece vaših susjeda i prijatelja
je s one strane “grane”. Njima je poruka bila jasna, a dao im ju
je svaki onaj (gradonačelnik ili neki drugi čelnik) koji je na
pitanje “ima li posla” odgovorio protupitanjem “a imaš li ti
iskaznicu”. Nakon takvog se protupitanja bježi. Ili podiže
stranačku iskaznicu, ovisi o kičmi i želucu.
Nejasne se komunikacije nastavljaju. Bio sam neki dan na
predstavljanju jednog stranačkog kandidata za gradonačelnika. Sve
fino, prisutni saborski zastupnici, kandidat ima lijepu kravatu,
pripremljen je govor i sve kako se šika. Nakon govora, pitam
jednu novinarku što je to bilo i što je rekao. “Nemam pojma”,
kaže ona. Nemam ni ja pojma. Uglavnom u naslovima sljedećeg dana
nije bilo njegove poruke. Jer je nije ni bilo.
A mogao je, recimo, obećati da će u ovom gradu baviti
poljoprivredom i pokušati saditi dizalice. Dizalice su nekad u
Karlovcu bile popularne voćke. Bilo ih je u svim kvartovima,
negdje su se gradile tvronice, negdje ceste negdje stambene kuće,
ponekad i knjižnice i arhivi i dvorane i tome slično. Danas ih
nema, a izgleda da nema ni voćara koji bi dizalice znali
posaditi, pa da niknu velike i moćne i opet nešto pridonesu ovom
gradu. Eto, to bi bio jasan kanal komunikacija, s dizalicama,
koji bi publika mogla lijepo protumačiti i razumjeti. Ovako ćemo
se baviti time koliko nam gradonačelnik ima plaću, a to je samo
današnja dnevna buka u komunikacijskom kanalu. I ništa više.
Kolika jest da jest, prevelika je.
