Hrvate, hrvatske državljane, građane Hrvatske (pa i naše
sugrađane) nekako u zadnjih ponešto godina bije glas da nisu baš
najpametniji na svijetu, a i hrabrost im nije baš neka. Naime,
što! Ako te netko jednom prevari, to znači da je prevarant,
nemoralna osoba, lopina i da si to trebaš zabilježiti u crnu
knjigu sa zadnje strane i puhati i na jogurt, kad se opečeš na
vruće mlijeko. Ako te prevari drugi puta, dvije su mogućnosti.
Jedna je da si crnu knjigu negdje zagubio ili zaboravio pročitati
kako je bilo prošli puta, a druga da jednostavno nisi pametan, pa
nisi uočio sličnosti. Onaj koga treći puta prevare isti fakini
ostao je bez kisika kod rođenja i dijelovi mozga za racionalno
povezivanje nisu mu se razvili. Dakle, notorna budala ili nešto
još gore.
A čime se to daju prevariti naši dragi građani. Prije svega
nadom. Nadamo se da će ovog puta biti bolje, da to nije isto
društvo, da su se spametili (a pametni su oni bili i prije), da
su se opoštenili i da će svima nama doći svjetla budućnost.
Zaboravilo se, a nije tako davno bilo, kako nam je i veliki vođa
u socijalizmu obećavao svjetlu budućnost. Zaboravilo se, isto
tako, da je svjetla budućnost uvijek u budućnosti (po definiciji
ne može biti drugačije) i da se ni na koji način ne može
ostvariti za sve nas koji ju čekamo danas. Jer, nitko nije obećao
svjetlu sadašnjost, ni drug Tito, ni Franjo Tuđman, a još manje
Andrej Plenković, ili, da budem ironičan, naša vrla predsjednica.
Svi su oni obećavali “bolne rezove”, “znoj i suze” ove
generacije, a za buduća neka pokoljenja doći će i svjetla
budućnost. Buduća pokoljenja još uvijek su u budućnosti, ergo,
ostavimo se maštanja o svjetloj budućnosti.
No, nadu nam nitko ne može uzeti. Doduše jedna od duhovitijih
definicija gluposti jest očekivanje da se ponavljanjem istih
postupaka (ponovnim biranjem istih stranaka i slično) može doći
do drugačijih rezultata. Pa se kao pura d…u narod čudi kad ga
isti opet oderu. Što bi rekao Thompson – “e, moj narode!”.
Kroz dvadesetk godina borbe s vjetrenjačama u politici čvrsto sam
se držao načela da je nasilje besmisleno i da revolucijama na
površinu uvijek ispliva smeće, kao što je povijest i pokazala bez
iznimaka. Dakle, stvari treba rješavati na izborima, u parlamentu
i na druge demokratske načine, ono kako Mićo Bandić kaže: “Neka
institucije sistema rade svoj posao”. Zato sam se i zdušno
zalagao za EU računajući da ćemo naučiti ponešto od starijih. I
danas mislim tako, mada me je praksa, posebice u ovom sazivu
Sabora, opovrgnula. Izgleda da napreduju oni koji mikrofone
novinarima zabijaju sa stražnje strane i drugi pomalo
zastrašujući likovi. Jer, kao, desnica je sklona nasilju po
definiciji. A što ako ljevica podivlja pa i ona bude sklona
nasilju? Što ako i njemu počnu turati mirkofon na nezgodno
mjesto?
Ipak, ni ljevica ni većina Hrvatica i Hrvata nisu skloni nasilju
i ne divljaju. Zamislite si da se ovo s Agrokorima, porezima na
nekretnine, penzijama u Bosni i slične svinjarije dogode u nekoj
drugoj, mirnoj i civiliziranoj, europskoj zemlji. Bilo bi belaja.
Belaj bi izazvala i sama činjenica da neka škola skuplja
dobrovoljne priloge za lakiranje parketa kako se djeca ne bi
lomila trčečeći po razredima (zapravo, što oni imaju tamo trčati,
mogu hodati polako), a istovremeno jedan polupismeni policajac i
bivši vojnik svoj potpis procjenjuje na 1,5 milijardi kuna. I
dobije ih. Kod nas belaja nema, a bije nas glas da baš i nismo
posebno hrabri. Možda zato što još uvijek imamo što izgubiti pa
izlazak na cestu nije opcija. Sjetite se Marxa. Stari reče
proleterima: “Što još imati izgubiti osim svojih lanaca?” Ovdje
ipak ima još ponečeg što se može izgubiti, ostalo iz onih mračnih
vremena. A i nema Matije Gupca.
Za par tjedana opet ćemo odlučivati tko će nas (ovog puta
lokalno) voditi. Nisam detaljno pratio, ali ako vam netko obeća
bazen, pljunite ga, laže. Ako osnuje poverentvo za oživljavanje
Zvijezde, pljunite ga, laže. Ako obeća viseće vrtove u vojarni u
Luščiću, pljunite ga, laže. I prije i iznad svega, pitajte tko će
to platiti i tražite računicu za obećanja. Ne vjerujte lijepim i
nasmijanim plakatima, oni samo znače da kandidat ima (vaših)
novaca da ih tiska i lijepi. Ne vjeruje obećanjima ljudi koji
kritiziraju vlast sve dok s njom ne sklope pogodbu za unosan
posao. Povjerovati se može ljudima koje vidite svakodnevno u
dućanu, na placu, u šetnji gradom, ljudima koji se ne srame svog
obraza i ne boje pokazati ga u javnosti.
Treba se odlučiti za poštenje, bez obzira kako to patetično
zvučalo. Sve drugo su isprazne fraze lažova i prevaranata. I kad
kažu da je to pragmatična politika da treba sklapati kompromise –
pljunite ih, lažu. Nema kompromisa s pljačkašima. za njih su
druga sredstva. Osim toga, jednom pljačkaš, uvijek pljačkaš.
