Anđeli su, opće je poznato, bestjelesna bića. To znači da nemaju
tijela. Imaju dušu i sve ono drugo što ide s božjim stvorenjima,
ali nemaju tijela. Anđeli povremeno imaju tijela, kad su im
potrebna da naprave dobra djela ili da se tuku s palim i
posrnulim anđelima. Kako je to moguće i zašto je to moguće,
iskreno, ne zanima me previše, pa o tome i neću.
Bestjelesni se anđeli smještavaju na razna mjesta, ponekad i
nejneočekivanija. Pa su se u srednjem vijeku smještavali i na
vršak igle. Teolozi su vodili dubokoumne rasprave o tome koliko
anđela može stati na vršak jedne prosječne, dobro zašiljene,
igle. Mišljenja su bila podijeljena, a rasprava je trajala
stoljećima. Mislim da nisu prebrojili anđele, ali su se lijepo
zabavljali.
U nekom drugom vremenu, po logici bliskom, a i po sudionicima,
znanstvenici su raspravljali, ozbiljno i s vrhunskim argumentima,
koliko konj ima zuba. I opet su mišljenja bila podijeljena, a
argumenti vatreni. Sve dok jedna primiivna budaletina (koji uopće
nije, vjerojatno, bio znanstvenik, ali se slučajno našao na licu
mjesta) nije predložila da se ode u štalu, konju otvori kljun i
prebroje mu se zubi. Znam, znam da konji nemaju kljunove, ali
slika mi je baš zabavna, pa neka kod mene, ukrasa radi, imaju.
Ove dvije diskusije, praksa je pokazala, bezvremenske su.
Bezvremenske, jer je glupost koja ih hrani čovjeku zadana, ali ne
samo radi toga. Kad se broje anđeli na vrhu igle i kad se konjima
zubi broje u teoriji stavovi su tako suprostavljeni i diskusije
tako žustre da se nema vremena za svakodnevne gluposti. Pa stoga
u vrijeme brojenja anđela na vrhu igle nitko nije postavljao
pitanje nepogrešivosti pape, ili prava kralja da raspolaže svojim
podanicima po svom nahođenju, ili epidemija gladi ili vještica na
lomači. To su bila profana i besmislena pitanja, a važno je bilo
samo brojanje anđela. Slične primjere lako pronađete i u vremenu
teoretiziranja o konjskim zubima.
Od tog smo vremena odmakli miljama, dapače, svjetlosnim godinama.
Znamo da anđeli ne sjede na vršcima igle (mada ih se i danas
traži i nalazi kao poštare i poštarice u nekim kamenim
provincijama, ali ne samo tamo), znamo koliko normalan konj ima
zubiju, prebrojano je licu mjesta i o tome nema dileme,
Umjesto prebrajanjem anđela i zubiju, što je ipak, ako se
zanemari prevlačenja vela preko lica stvarnosti i blesavoća kao
takva, koju ljudima, pa onda i svećenicima, teolozima i
znanstvenicima, treba oprostiti, jer – od Boga je, neopasan i
djetinji posao, danas se naši dušebrižnici, kardinali, biskupi,
ministri i njihovi savjetnici, predsjednici i premijeri, svi
zajedno i svaki pojedinačno, bave jadikovkama nad sirotinjom koju
davi ovo slobodno tržišno gospodarstvo i kapitalizam. Na čelu
jadikovke je uzoriti.
Kao da im je netko drugi rekao “Caru carevo, a Bogu božje” i kao
da im je netko drugi rekao da u slobodnom tržišnom gospodarstvu
prosperiraju najsposobniji (najagresivniji, najsebičniji,
najpokvareniji), a drugi kako im bude. Kao da to nisu znali i
vidjeli tisuću puta u povijesnim i drugim knjigama, koje nikad
nisu pročitali jer su komunističke.
Istina je da smo si sve to sami odabrali. A opet, sjeća li se
netko referenduma na kojem smo rekli da ćemo se odreći ama baš
svega što smo mi i naši očevi radili i gradili pedesetak godina.
I zla i dobrog. Ja u njemu nisam sudjelovao, samo sam gledao koji
će od meni poznatih kretena postati bogataš. Svaki puta kad sam
se protiv toga pobunio ispao sam loš Hrvat. A gdje ste vi bili
kad su od vas radili sirotinju?
