Zmajevi su mitska bića, poveliki gušteri s krilima, rigaju vatru
i uglavnom služe zastrašivanju male djece. Znanstvenici
pretpostavljaju da su, na neki način, kolektivno sjećanje
čovječanstva na dinosaure. Ne znam kako je to moguće, ali zvijeke
postoje u svim mitologijama širom svijeta, a to nije bez vraga
(koji je i sam neka vrsta zločestog zmaja). Zmajevi mogu biti i
dobri, prijateljski raspoloženi pa i od koristi dobrim ljudima, a
mogu biti i otimači djevica, ubojice, kradljivci i teroristi,
ovisi o karakteru. Zmajevi, u svakom slučaju imaju karakter.
Zmajevi su živjeli u davna vremena, onda kad su bajke bile
stvarne i nisu se pojavljivali (osim Nessi i sličnih nedokazanih
pojava) u modernim vremenima. Valjda su osjetili da im tu nema
mjesta. Karlovac je sagrađen u 16. stoljeću i zmajeva u njemu i
oko njega nije bilo, ni u legendama. Ovaj naš grad je jedno
racionalno mjesto (koliko god to danas ne izgledalo tako) i
zmajevi bi se tu osjećali izgubljeno. A možda se i varamo, možda
su zmajevi svo to vrijeme oko nas, samo ih ne prepoznajemo. Možda
su se dobro zakamuflirali.
Čitam neki dan kako se je zadnji Habsburgovac, zaboravio sam mu
ime, proglasio Zmajem od Karlovca. Primili ga među hrvatske
zmajeve (to je društvo koje je odlučilo odbaciti krinku i
priznati da su zmajevi), a on je odabrao da bude baš zmaj od
Karlovca. Bandić je, primjerice, zmaj od Kamenitih vrata, što
vjerojatno ni vratima ni zaštitnici vrata nije posebno drago,
ali, što se može. On je odabrao, sjeo na Kamenita vrata i sad je
taj i takav zmaj.
Nama pokupskim i brajskim kmetovima vjerojatno predstavlja
izuzetnu čast što je naš zmaj tako plemenitog roda. Kmetovi se
ushite kad im za vratom sjedi netko moćan i plemeniog roda. Bez
toga smo nesretni i neutješni, kakvi već kmetovi jesu. Očekujem
ovih dana da se i naša kmetovska gradska vlast zahvali Zmaju od
Karlovca što je preuzeo tu počasnu dužnost. Pa da zmaj kaže
koliko mu djevica treba godišnje. Ako u gradu dotičnih ima.
Ipak, čini mi se da je Habsburgovac malo zakasnio. Ovdje su se, s
krinkom ili bez nje, naselili neki drugi, naši, domaći zmajevi.
Nije li “zmaj” najbolji opis za stvorenje, lik, osobu (ili što
drugo) koje je od kamiončića od 2,5 tona došlo do vlasništva par
velikih tvrtki u nekoliko godina, podizalo kredite u lokalnoj
banci za koje “nije znao da ih mora vraćati”, koje je sagradilo
dvorac (doduše, više od stakla i manje od kamena) iznad rijeke,
na negdašnjem našem kupalištu i naselilo ga plastičnim
životinjama. Možda i te životinje ožive jednog dana, nikad se ne
zna. Ako to nije pravi Zmaj od Karlovca onda ja ne znam što su
zmajevi. Bojim se da za Habsburgovca tu više nema mjesta. Mi smo
se već vratili u rani srednji vijek i imamo svoje velikaše i
zmajeve. Van sa strancima!
A imamo i male zmajčiće. Oni, primjerice, od vlakovođe postaju
uglednici i funkcionari, s poklonjenim kućama na moru i kopnu,
zmajski neuračunjivi i nedokazivi, ali moćni. Ili drugi kupuju
(našim novcem, pobranim uz smrad i vatru) stanove u Zagrebu,
apartmane na moru i brojne klavire (glazbeno nadareni zmajčić),
treći pak samozatajno prelaze s jednog direktorskog mjesta u
javnim tvrtkama na drugo i skupljaju blago valjda u podzemnim
špiljama (ili bankama na nekim otocima) i tome slično.
Zmajevi su svuda oko nas. Neki se ne baš pametno otkrivaju i
predstavljaju zmajevima, drugi ne. No, pazite, zmajevi! Jednom
ste izumrli – opet ćete. A mi, kmetovi, sve smo to preživjeli. I
opet ćemo.
