Vrijeme je Božića, vrijeme darivanja (svakodnevno se ova
konzumeristička rečenica čuje na TV i drugdje u medijima). Samo
trošite, jedino je to važno, što više trošite bolje će vam biti.
No, ako već ne vama osobno ono barem vlasnicima trgovačkih
centara. Trgovci koji rade u centrima, blagajnice i ostali i
onako će dobiti minimalac. Doduše, povećani, zahvaljujući
nadljudskim naporima našeg premijera i njegovog ministra
financija.
Božić je, pored toga što je festival kupovanja, također i vrijeme
vjerovanja. Ili je najprije vjerovanje a onda kupovanje. Nisam
više siguran. Svejedno, za Božić treba vjerovati, u vjeri je
spas.
Eto, primjerice, ja iskreno vjerujem našem županu Jeliću da će
ostvariti potpunu zapošljivost (ne zaposlenost kao što smo nekad
imali nego zapošljivost, dakle načelnu šansu da svatko nađe
posao, posebice ako ima odgovarajuću iskaznicu plave boje).
Vjerujem mu isto tako da sve to radi u cilju pronatalitetne
politike. Ja sam, iskreno, mislio da se djeca rade na neki drugi
način, ali prihvaćam sasvim realnu mogućnost da se u tom pogledu
varam.
Vjerujem i našem gradonačelniku Mandiću da više neće zapošljavati
ljude u gradskoj upravi, i gradskim poduzećima, a posebno ne po
stranačkoj podobnosti. Dobro, na samom je početku malo zglajzao i
raspisao neke natječaje, pa bez natječaja zaposlio neke izuzetno
sposobne i dokazane kadrove, ali to se ne računa. To je početak.
Inače, tamo neka uspješna općina ima 14 zaposlenih na 12 000
stanovnika. To je, da zaokružimo, jedan zaposlen na 900
stanovnika, pa neka to dalje zaokružimo na tisuću. Karlovac bi,
po tom kriteriju, trebao imati oko 50 zaposlenika. Povećajmo to
za 25% radi dobrih dečki i dođemo do 75. Želim gradonačelniku u
novoj i uspješnoj godini da napravi analitičku procjenu radnih
mjesta u gradskoj upravi i dođe do ove brojke. Danas ih je,
naime, gotovo dvostruko.
Posebno vjerujem našem premijeru Plenkoviću kad kaže da će iduće
godine provesti sve žive reforme o kojima je pričao kad je kretao
u izbore. Vjerujem da je odlučan kao što govori (ne kako izgleda,
ne vjerujte vašim očima, nisu one kriterij istine) i da će ovaj
cirkus sa Slovenijom riješiti u jedno popodne. Vjerujem isto tako
da će se sve dobro što je ova vlada napravila za Hrvatice i
Hrvate vidjeti odmah na Božić. Ili malo kasnije.
Svakako iskreno vjerujem ministru Mariću da će naći novac za
najbolesniju djecu. Mada to, kako on kaže, nije tako jednostavno.
Nije to 11 000 mobitela za hrvatske dužnosnike, niti su to
blindirane limuzine, a još manje lovci-bombarderi. To su bolesna
djeca i za njihove lijekove teško se pronalazi novac bez
humanitarnih koncerata. Zna to ministar. I zato mu vjerujem.
Vjerujem i našoj karlovačkoj ministrici da će sve napraviti za
više djece u Hrvatskoj. Osobno ni ona ni ja nismo više u formi za
tako nešto, ali ima tko jest. Na njenu, moju i našu zajedničku
žalost, takvi odlaze negdje širom svijeta i djecu rade drugdje.
Ovdje im to teško ide, uprkos dječjim doplacima, premijama za
djecu i svim potezima koje vuče ministrica i njena ekipa. Kad bih
znao kako im pomoći, kandidirao bih se sam za ministra. Ali pada
mi na pamet jedino da ozakonim rad na određeno vrijeme kao
neugodnu iznimku. A to, naravno, nikad kod naših vlada neće
proći.
Tako, vjerujem dosta stvari u ovo vrijeme vjerovanja. Vjerujem
kao dobar vjernik i dobar čovjek. A poslovica kaže – Dobar
čovjek, gotova budala.
