Karlovac je oduvijek bio
poznat po svojim birtijama. Danas se zovu kafićima, ali nema
veze, funkcija je ista. Ljudi se okupljaju, ponešto popiju,
ponekad i ponegdje previše popiju, popričaju, provode vrijeme
zajedno i ugodno se osjećaju. Možda to, prema čistuncima, i nije
najbolji način provođenja vremena, ali ljudi to vole, a znam i
puno gore i štetnije načine – na primjer, sjedenje na partijskim
sastancima.
Jedna o popularnijih birtija u nekim tamo davnim vremenima, o
kojima mi je otac pričao (dakle stvarno davno, i ja sam u
godinama za pristojnog djeda), bila je birtija kod Poldrugača,
tamo na uglu Gaze, u kući pored današnjeg Kostanjca. Nije to
bilo, kažu, posebno otmjeno mjesto, ali je bilo “pristojno”. Tu
su dolazili poneki veterinari, liječnici, obrtnici, poneki
profesor, gradski službenik i tome slično. Da je Karlovac imao
purgere, to bi bila purgerska birtija. Ljudi bi sjedili za
stolovima s kockastim stolnjacima i polako ispijali gemište, ne
previše, tek toliko da se zagrije prije ručka ili ispuni popodne.
Znalo se točno tko gdje sjedi, nije bilo vike ni buke, nije bilo
razbijenih čaša, pristojno mjesto gdje ste mogli pronaći one koji
u Karlovcu nešto znače. Bogataša je tu bilo malo, svi su ti ljudi
živjeli od plaće i od onog što zarade, a novcem se nisu
razbacivali jer, s jedne strane, nisu ga ni imali za
razbacivanje, a s druge, djeca pokazuju guzice, a budale novac,
vrijedila je poslovica u to vrijeme.
Ponekad bi u birtiju znao navratiti i poneki konjski trgovac ili
švercer (uglavnom s Banije ili iz nekog prigradskog naselja),
čovjek koji bi novcem u zadnjem džepu (da se ne govori o buksi u
podrumu) mogao nadomjestiti godišnje plaće svih onih oko stolova.
Pokušao bi sjesti za jedan od stolova, no ispostavilo se da su
sva mjesta zauzeta ili rezervirana, pa mu nije preostalo drugo
nego sjesti sam za jedan od praznih stolova. I mada su purgeri
svoje gemište dobivali i bez posebnog naručivanja, samo pogledom
ili dizanjem ruke, naš je konjski trgovac morao pričekati
poprilično vrijeme dok mu konobar ne bi donio rakiju (češće nego
gemišt) i nakon izvjesnog bi mu vremena dojadilo (ili bi mu
sinulo da mu tu nije mjesto), digao bi se i produžio do nekog
lokala u kojem se okupljala drugačija publika, njemu sličnija.
Bilo je to vrijeme kad novac nije baš sve mogao kupiti, posebno
ne poštovanje i društveni ugled. Da su se onda održavali izbori
za najljepšu Karlovčanku, u žiriu bi sjedili oni iz Poldrugačeve
birtije, ne konjski trgovci. Raspitajte se kod bake i djede tko
su bili prof. Rusan ili prof. Pintar, veterinar Žanić i još par
desetaka njih. Te priče vrijedi čuti.
Vremena su se promijenila. Ne tako naglo kako nam se danas čini –
više postupno, korak po korak. Već u sljedećoj generaciji
uglednici su kockali u “Jadranu” i radili terevenke na Novoj
Korani. Uglednici s novcem i političkim utjecajem i manirima s
kordunaških brda. Oni iz Poldrugačeve birtije više-manje su
pomrli ili se povukli, a novih gotovo da i nije bilo. Društvene
vrijednosti poslagale su se tako da su najuglednija događanja
bile Pavićeve terevenke i proslava Nove godine u Motelu Vojnić.
Tu su se nalazili ugledni Karlovčani i Karlovčanke.
Sličan se mentalitet progurao u prvi plan i devedesetih. Druge
vjere, ali istih korjena. Pa su uglednici postali oni koji su
vreće jugoslavenskih dinara prevozili u Bosnu i mijenjali u marke
– po sustavu – jedna tebi, dvije meni (ako je moj tamić), oni
koji su dizali kredite u bankama koje smo svi sanirali, a kad ih
nisu vratili u čudu se pitali – otkad to pravilo da se krediti
vraćaju. Tu su i osobe koje su uvijek za tvrtku naručivale dvije
cisterne lož ulja – jedna za tvrtku, a druga kod mene doma, tu su
i birtijaši kod kojih se prodaje više kokaina nego kave,
policajci koji ih paze (uključujući i udbaše naglo pretvorene u
poslovnjake) i brojni slični.
Nema više birtije kod Poldrugača, ali siguran sam da znam
dovoljno pristojnih ljudi u ovom gradu koji bi ju napunili, kad
bi postojala. I siguran sam da promjena Mercedesa svake godine
ništa ne znači u definiranju čovjeka, kao ni kupovina Porschea
ili aviona. Pa dok se društveni ugled u gradu ne počne vrednovati
po drugim kriterijima osim dubine novčanika, ne bi se trebalo
pitati gdje je urbani karakter i duša Karlovca. Zna se tko ih je
ukrao, kao što se za sve u ovoj zemlji točno zna tko je ukrao.
Samo si to treba priznati, po mogućnosti javno.
