U ono davno i mračno
vrijeme režim je funkcionirao na temelju neprijatelja.
Vanjskih neprijatelja bilo je sva sila – truli (i bogati)
kapitalisti koji su potplaćivali svoju radničku klasu pa se ona
nije bunila nego je radila kao sumanuta, za koristi kapitalista,
naravno, a ljeta je provodila na moru, dolazeći s automobilima
koje smo jedva prepoznavali i s lovom koju smo mogli samo
sanjati. S druge strane, vanjski su nam neprijatelji bili i
istočni vlastodršci, vitoperitelji socijalizma, satrapi i
neljudi, koji su nam bili zavisni na ome što smo slični onim
prvima, a koje smo zajedno mrzili i koji su zajedno mrzili nas.
Ti su s nepijatelji često predstavljali kao prijatelji, a ustvari
su samo čekali da svojim tenkovima s istoka i kod nas uvedu svoje
gulage.
Unutarnji neprijatelji su bili podmuklije vrste. Nacionalisti i
šovinisti radili su protiv bratstva i jedinstva (koje je trebalo
čuvati kao zjenicu svoga oka), bili su beskrupulozni i okrutni
mrzitelji Srba, Hrvata, Slovenaca i svih dugih, ovisi s koje
strane dolaze. Klerofašisti i klerikalci htjeli su Boga umjesto
Tita i Partije, što je samo po sebi bilo zločin, a široke narodne
mase guralo je u mrak srednjeg vijeka iz kojeg ih je Partija
(ponekad i na silu, a češće neznajući što čini) izvukla. Truli
liberali bili su najveći neprijatelji jer su se zalagali za to da
svi imaju jednaka prava reći što misle. A sasvim je jasno bilo da
narodni neprijatelji (iz prethodnog teksta) nemaju nikakva prava,
najmanje pravo trovati narod.
Od vanjskih i nutarnjih neprijatelja štitili su nas Tito, Partija
i Armija (u pozadini je bila Udba, ali o njoj nitko normalan nije
htio ništa ni znati, a nekmoli o njoj pričati). Bili smo od
neprijatelja zaštićeni bolje nego lički medvjedi, bolje nego
vukovi, bolje nego slonovi u Africi. Tek s vremenom, postalo je
jasno da, bez obzira na karakter neprijatelja, naša narodna vlast
bez njih ne može. Koja je smisao čvrste i neslomljive vlasti
jednog čoivjeka i jedne partije ako je opasnost od vanjskih i
nutarnjih neprijatelja stalno tu. Povijest (onaj dio koji nismo u
školi učili) pokazala je da to naši vlastodršci nisu izmislili.
Svi diktatori i svi autokrati koristili su isti sustav.
Očito je recept učinkovit jer se i danas, možda suptilnije (a
ponekad i ne baš suptilno) koristi uvijek i svugdje gdje se nema
što pametnije reći, Od Marine Le Pain, do Vučića i Nikolića, a
preko Trumpa i svih naših vlastodržaca do sada – lijevih i
desnih.
Danas Hrvatsku mrze Srbijanci (njihove ankete kažu – maksimalno).
Desnica kaže da nas mrze i jugonostalgičari, komunjare, liberali
i masoni (mada mi nije sasvim jasno kako su se liberali i masoni
našli u istom šeširu). Mrze nas i nastoje upropastiti
međunacionalne kompanije, kojima je naše nacionalno blago zapelo
za oko, mrze nas bankari i anarhisti, fašisti i drugi isti. Svi
nas oni mre i svi su nam oni neprijatelji. Od njih nas čuva naša
vlast i zato vlast mora biti takva kakva jest – malo HDZ, malo
SDP. Sve drugo vodi nas u nemilosrdne ruke naših neprijatelja.
Naravno, neprijatelji Hrvatske nisu ministri tih stranaka koji
dijele naše kao da je njihovo (a dio im valjda završi i u džepu).
Neprijatelji nisu ni oni političari s milijunskim računima u
austrijskim bankama, čiji se popis nedavno pojavio na portalima
pa nestao, neprijatelji nisu ni Kutle ni Todorići, ni Hanželi ni
Miljavci, ni svi oni koji su se poput gorila mlatili po prsima i
zaklinjali u hrvatstvo i istovremeno punili računa na nekim
otocima. Da bi bio neprijatelj Hrvatske nije dovoljno upropastiti
stotinjak tvrtki, nije dovoljno za sitne pare kupiti pola
Hrvatske i profitom si izgraditi dvorac na kakvom bi pozavidili
svi vojvode u svijetu (pa i četnički). Da i bio neprijatelj
Hrvatske nije dovoljno švercati novac nepostojeće države za svoj
i tuđi račun i dići kredit pa izjaviti “nisam mislio da se to
mora i vratiti”, kupiti opljačkane trupce i ne platiti ih, ostati
dužan čak i porez na njih. Neprijatelji Hrvatske nisu ni kreteni
koji u Koranu bace kantu sa starim uljem, ni oni koji prevrću
kante sa smećem subotom uveče, čiji psi uporno kakaju (da ne
kažem seru) po čitavom gradu, nrpijatelji nisu ni oni koji
bespravno grade i kradu struju, a neprijatelji nisu ni oni koji
izbjegavaju platiti porez rukama i nogama. To nisu neprijatelji,
to nikad i nisu bili neprijatelji, to su samo ljudi “koji su se
snašli”. To nisu neprijatelji Hrvatske. A mi ostali smo budale. I
izgleda da se to skoro neće promijeniti.
Hrvatsku ne treba mrziti. Dragi neprijatelji, to vam je besmislen
posao. Hrvatska ima dovoljno hrvatoljubaca da im nepijatelji, ni
nutarnji ni vanjski, uopće nisu potrebni. Sve će to Hrvatice i
Hrvati obaviti sami. Sve što treba.