Zanimljivo je gledati kako to
ljudi idu maleni ispod zvijezda (premda ih je pjesnik već davno
upozorio da to ne čine, misleći pritom, valjda, da si ne
umišljaju da su i sami zvijezde). Prođu tako mali ljudi, zvijezde
ni ne primjete da je netko protrčavao i jedino pitanje koje si
vrijedi postaviti jest – što je ostalo nakon mog prolaska.
Tako je konkretna pojava Zorana Milanovića, na primjer, prošla
ispod zvijezda, zamišljajući da je zvijezda. Pokušao sam mu par
puta reći (a bilo ih je i pametnijih i rječitijih koji su to
pokušali) da mu se samo čini da je zvijezda. Uzvratio je, uvijek
i bez izuzetaka, uvredama. Pa, neka, čovjek očvrsne na takve
stvari s vremenom, a kad znaš od koga je i ne vrijeđaju te
posebno. No, treba odgovoriti na pitanje što je to od njegovog
prolaska ostalo za pamćenje. Koliko se sada vidi, malo toga. Neki
su iza sebe ostavljali autoputeve, neki tvornice, neki prijatelje
po svijetu, neki pobijeđene neprijatelje, neki knjige koje će
generacije čitati, slike, sretnu djecu, zahvalne studente,
penicilin i cjepivo protiv polia, bežični prijenos energije,
zbirke prekrasnih pjesama, svašta. A naš bivši premijer. On je
ostavio oksimoron u politici.
Istina, ni na lokalnoj razini nije to puno drugačije. Bilo je
gradonačelnika čije dvorane i danas stoje, po cestama se vozimo
koje su oni sagradili, u bolnice odlazimo koje su oni sagradili,
pa ih se pamti. Doduše, najčešće našim novcem, ali opet … Nakon
nekog vremena dobiju i ulicu i, eto, uzeli su malo sjaja zvijezda
ispod kojih su prolazili. A ima i onih čije ime nitko ne pamti.
Jer nema zašto. Jedini im je doprinos što su bili, a to nije
dovoljno za pamćenje. Gradonačelniče, je li to za zamisliti se?
Ipak, da se vratim na oksimoron. To je stilska figura kojoj je
mjesto u književnosti, a koju je Zoran Milanović preselio u
politiku. Što je hrabar potez, posebno kad čovjek promisli koliko
to birača zna što je “oksimoron”. Milanović je uvijek bio hrabar,
treba priznati, najčešće u ludosti, što nije oksimoron. Oksimoron
je oštroumna glupost, prekrasna ružnoća, pošten lopov i tome
slično. Hrabrost u ludosti nešto je sasvim drugo.
Inače, taj vražji oksimoron ne samo da ima mjesta u politici,
najčešće je i definicija politike kakvu znamo. Kako reče Zoran,
vjerodostojni HDZ je oksimoron. Nema prigovora, u to smo se
uvjerili već dosta puta i očito pokušavamo još jednom provjeriti.
Možda sada nije tako. Ali ista stilska figura je i pošteni HNS
cijepljen od korupcije, a ne znam kako bih bolje opisao složni
HSS, socijalno osjetljivi SDP ili ministra, odnosno zastupnika,
koji misli svojom glavom.
Oksimoron do oksimorona. Sve to lijepo postoji već dugo vremena i
hvala Milanoviću da nam je pojavu pokazao prstom i ukazao na
svoje znanje stilskih figura (ili je izraz pokupio izravno iz
Grčkog, ne bi me začudilo). Pa, dobro, kad nema više i to je
nešto. Neke pamte po tome što su u Hrvatski Sabor i politiku
uveli hrvatski jezik, a njega po uvođenju oksimorona. Nek’ se
nađe.
