Pred dvadesetak godina jedan
mi je istaknuti član i čelnik stranke na vlasti samouvjereno u
razgovoru ustvrdio da je povijest Hrvatske počela devedesetih i s
njima, a da je sve ono prije bilo bezvrijedna predpovijest i
preprema za veličanstvene dane njihove vlasti. Slično su pričali
i oni pri njih, a vjerojatno i oni prije ovih drugih, pa tako sve
do seobe naroda, a možda i do silaska s drveta u afričkim
savanama. Prije njih nije bilo ničega, kažu oni i živo su
uvjereni da je to prava i jedina istina.
Na njihovu žalost, a na sreću povijesti, to baš i nije tako. Bilo
je ljudi i prije, bilo je dobrih i zlih, poštenih i nepoštenih,
pametnih i onih drugih. Kao što ih i danas ima.
Sjećam se tako vremena (pretpostavljam da nema baš mnogo onih
koji se toga sjećaju) kad je naš grad imao jednog profesora
(gospodin Rudolf Dubravčić) za gradonačelnika. U to se doba ta
funkcija nekako drugačije zvala, ali čovjek je po svim
kriterijima bio baš to – gradonačelnik. Mogli ste ga svakodnevno
vidjeti u šetnji gradom, s rukama na leđima, malo pognutog prema
naprijed. Razgledavao je grad i pamtio sitnice koje je trebalo
popraviti. Tog je i onda bilo mnoštvo, kao što sitnica za
popraviti ima i danas, s tim da je grad onda bio, vjerovali ili
ne, veći. Svi gradski fakinčići, svi smetlari, sve kumice i svi
šetači poznali su gradonačelnika. I pozdravljali smo ga s “dobar
dan, gospon Ruda”. Nikom nije palo na pamet da ga oslovi s
“druže” na cesti. Bio je gospodin po definiciji, a ta je riječ u
to vrijeme imala sasvim drugačije značenje nego danas. Danas je
svatko gospodin, a nitko nikome nije drug.
Kako god, gradonačelnika se moglo svakog dana vidjeti na cesti,
moglo se s nim prozboriti koja riječ i lako ustanoviti da je to
jednostavno pristojan čovjek koji vodi grad i koji se grada ne
srami niti se njegovih stanovnika boji. Na cesti su se mogle
vidjeti i druge lokalne “veličine”, direktori velikih tvrtki,
šefovi svega i svačega. Pojaviti se uživo pred građanima izgleda
da je bila obveza. Nigdje to nije pisalo, ali događalo se.
U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Grad se smanjio, nekako
sažeo, ljudi se na cesti gotovo i ne pojavljuju, pa ni naši
čelnici. Jedno se vrijeme moglo vidjeti par starijih čelnika
stranke na vlasti u istoj pozi, s rukama na leđima u šetnji
gradom. Valjda su zapamtili kako se to radilo prije. A onda ni
to. Gradonačelnika možete vidjeti tako da se prijavite (preko
sekretarice) za razgovor s njim, a druge ni tako. Nema ih i s
vremenom im se zaboravi ime i lik. Ostaje samo anonimni
autoritet.
Jasno je i ne treba dokazivati da su osobe od društvenog
autoriteta javne osobe i da bi ih javnost trebala redovito
viđati, pa i da se preskoče rukovanja iz nekih drugih vremena.
Pojaviti se pred biračima i kad nisu izbori stvar je elementarne
pristojnosti. I to ne samo na okruglim stolovima i otvaranjima
izložaba. Nego onako, neobvezno, građanski.
Nekad, na početku ovog našeg kapitalizma, novopečeni bogataši
bili su ponosni na ono što su na brzaka stekli, imena su im se i
likovi pojavljivali u medijima, a i njih se, kao onog
gorespomenutog gradonačelnika, moglo vidjeti neformalno u
javnosti. Pa su ljudi znali gdje Tedesci pije pivo i Todorić
kavu, gdje se Hanžel šeće sa ženom, a gdje parkira Vuković. Onda
se to, malo po malo, počelo gubiti. Gazde su, kao i u bijelom
dalekom svijetu, postali neprepoznatljivi, nema ih više, ali im
se utjecaj ustostručio. Pa vladaju zemljom (ili gradom) iz
nekakvih Kulmera ili s drugog mjesta, a vrijeme provode negdje
drugdje, ne među nama. Gledam neki dan izvješće sa skupa
poduzetnika Hrvata iz inozemstva i jedan od najbogatijih, vlasnik
lanaca trgovina negdje u Boliviji, kaže da se nije susreo s
Todorićem nego s jednim od njegovih sinova. Dakle, ni on ne može
vidjeti nevidljivog, a kud bi netko od nas.
Sve u svemu, rado bih vidio važne osobe kao obične ljude, od
našeg gradonačelnika pa nadalje. Ne zato što sam ih posebno
željan, već jednostavno da se uvjerim da nas vode ljudi, a ne
nevidljive (i neuhvatljive) funkcije. Čini mi se da je to jedan
od važnih dijelova demokracije, nepisan i neobjašnjiv u
potpunosti, ali time još važniji.