KOLUMNE / LIJEVI APERKAT

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Dobar čovjek - gotova budala

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Dobar čovjek - gotova
budala

Vrijeme je Božića, vrijeme darivanja (svakodnevno se ova konzumeristička rečenica čuje na TV i drugdje u medijima). Samo trošite, jedino je to važno, što više trošite bolje će vam biti. No, ako već ne vama osobno ono barem vlasnicima trgovačkih centara. Trgovci koji rade u centrima, blagajnice i ostali i onako će dobiti minimalac. Doduše, povećani, zahvaljujući nadljudskim naporima našeg premijera i njegovog ministra financija.

Božić je, pored toga što je festival kupovanja, također i vrijeme vjerovanja. Ili je najprije vjerovanje a onda kupovanje. Nisam više siguran. Svejedno, za Božić treba vjerovati, u vjeri je spas.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Eto, primjerice, ja iskreno vjerujem našem županu Jeliću da će ostvariti potpunu zapošljivost (ne zaposlenost kao što smo nekad imali nego zapošljivost, dakle načelnu šansu da svatko nađe posao, posebice ako ima odgovarajuću iskaznicu plave boje). Vjerujem mu isto tako da sve to radi u cilju pronatalitetne politike. Ja sam, iskreno, mislio da se djeca rade na neki drugi način, ali prihvaćam sasvim realnu mogućnost da se u tom pogledu varam.

Vjerujem i našem gradonačelniku Mandiću da više neće zapošljavati ljude u gradskoj upravi, i gradskim poduzećima, a posebno ne po stranačkoj podobnosti. Dobro, na samom je početku malo zglajzao i raspisao neke natječaje, pa bez natječaja zaposlio neke izuzetno sposobne i dokazane kadrove, ali to se ne računa. To je početak. Inače, tamo neka uspješna općina ima 14 zaposlenih na 12 000 stanovnika. To je, da zaokružimo, jedan zaposlen na 900 stanovnika, pa neka to dalje zaokružimo na tisuću. Karlovac bi, po tom kriteriju, trebao imati oko 50 zaposlenika. Povećajmo to za 25% radi dobrih dečki i dođemo do 75. Želim gradonačelniku u novoj i uspješnoj godini da napravi analitičku procjenu radnih mjesta u gradskoj upravi i dođe do ove brojke. Danas ih je, naime, gotovo dvostruko.

Posebno vjerujem našem premijeru Plenkoviću kad kaže da će iduće godine provesti sve žive reforme o kojima je pričao kad je kretao u izbore. Vjerujem da je odlučan kao što govori (ne kako izgleda, ne vjerujte vašim očima, nisu one kriterij istine) i da će ovaj cirkus sa Slovenijom riješiti u jedno popodne. Vjerujem isto tako da će se sve dobro što je ova vlada napravila za Hrvatice i Hrvate vidjeti odmah na Božić. Ili malo kasnije.

Svakako iskreno vjerujem ministru Mariću da će naći novac za najbolesniju djecu. Mada to, kako on kaže, nije tako jednostavno. Nije to 11 000 mobitela za hrvatske dužnosnike, niti su to blindirane limuzine, a još manje lovci-bombarderi. To su bolesna djeca i za njihove lijekove teško se pronalazi novac bez humanitarnih koncerata. Zna to ministar. I zato mu vjerujem.

Vjerujem i našoj karlovačkoj ministrici da će sve napraviti za više djece u Hrvatskoj. Osobno ni ona ni ja nismo više u formi za tako nešto, ali ima tko jest. Na njenu, moju i našu zajedničku žalost, takvi odlaze negdje širom svijeta i djecu rade drugdje. Ovdje im to teško ide, uprkos dječjim doplacima, premijama za djecu i svim potezima koje vuče ministrica i njena ekipa. Kad bih znao kako im pomoći, kandidirao bih se sam za ministra. Ali pada mi na pamet jedino da ozakonim rad na određeno vrijeme kao neugodnu iznimku. A to, naravno, nikad kod naših vlada neće proći.

Tako, vjerujem dosta stvari u ovo vrijeme vjerovanja. Vjerujem kao dobar vjernik i dobar čovjek. A poslovica kaže – Dobar čovjek, gotova budala.

Izdvojeno


Reci što misliš!