KOLUMNE / LIJEVI APERKAT

LIJEVI APERKAT: Birtija kod Poldrugača

LIJEVI APERKAT: Birtija kod Poldrugača

nikola-vuljanic-PRAVA FOTKAKarlovac je oduvijek bio poznat po svojim birtijama. Danas se zovu kafićima, ali nema veze, funkcija je ista. Ljudi se okupljaju, ponešto popiju, ponekad i ponegdje previše popiju, popričaju, provode vrijeme zajedno i ugodno se osjećaju. Možda to, prema čistuncima, i nije najbolji način provođenja vremena, ali ljudi to vole, a znam i puno gore i štetnije načine – na primjer, sjedenje na partijskim sastancima.

Jedna o popularnijih birtija u nekim tamo davnim vremenima, o kojima mi je otac pričao (dakle stvarno davno, i ja sam u godinama za pristojnog djeda), bila je birtija kod Poldrugača, tamo na uglu Gaze, u kući pored današnjeg Kostanjca. Nije to bilo, kažu, posebno otmjeno mjesto, ali je bilo „pristojno“. Tu su dolazili poneki veterinari, liječnici, obrtnici, poneki profesor, gradski službenik i tome slično. Da je Karlovac imao purgere, to bi bila purgerska birtija. Ljudi bi sjedili za stolovima s kockastim stolnjacima i polako ispijali gemište, ne previše, tek toliko da se zagrije prije ručka ili ispuni popodne. Znalo se točno tko gdje sjedi, nije bilo vike ni buke, nije bilo razbijenih čaša, pristojno mjesto gdje ste mogli pronaći one koji u Karlovcu nešto znače. Bogataša je tu bilo malo, svi su ti ljudi živjeli od plaće i od onog što zarade, a novcem se nisu razbacivali jer, s jedne strane, nisu ga ni imali za razbacivanje, a s druge, djeca pokazuju guzice, a budale novac, vrijedila je poslovica u to vrijeme.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Ponekad bi u birtiju znao navratiti i poneki konjski trgovac ili švercer (uglavnom s Banije ili iz nekog prigradskog naselja), čovjek koji bi novcem u zadnjem džepu (da se ne govori o buksi u podrumu) mogao nadomjestiti godišnje plaće svih onih oko stolova. Pokušao bi sjesti za jedan od stolova, no ispostavilo se da su sva mjesta zauzeta ili rezervirana, pa mu nije preostalo drugo nego sjesti sam za jedan od praznih stolova. I mada su purgeri svoje gemište dobivali i bez posebnog naručivanja, samo pogledom ili dizanjem ruke, naš je konjski trgovac morao pričekati poprilično vrijeme dok mu konobar ne bi donio rakiju (češće nego gemišt) i nakon izvjesnog bi mu vremena dojadilo (ili bi mu sinulo da mu tu nije mjesto), digao bi se i produžio do nekog lokala u kojem se okupljala drugačija publika, njemu sličnija.

Bilo je to vrijeme kad novac nije baš sve mogao kupiti, posebno ne poštovanje i društveni ugled. Da su se onda održavali izbori za najljepšu Karlovčanku, u žiriu bi sjedili oni iz Poldrugačeve birtije, ne konjski trgovci. Raspitajte se kod bake i djede tko su bili prof. Rusan ili prof. Pintar, veterinar Žanić i još par desetaka njih. Te priče vrijedi čuti.

Vremena su se promijenila. Ne tako naglo kako nam se danas čini – više postupno, korak po korak. Već u sljedećoj generaciji uglednici su kockali u „Jadranu“ i radili terevenke na Novoj Korani. Uglednici s novcem i političkim utjecajem i manirima s kordunaških brda. Oni iz Poldrugačeve birtije više-manje su pomrli ili se povukli, a novih gotovo da i nije bilo. Društvene vrijednosti poslagale su se tako da su najuglednija događanja bile Pavićeve terevenke i proslava Nove godine u Motelu Vojnić. Tu su se nalazili ugledni Karlovčani i Karlovčanke.

Sličan se mentalitet progurao u prvi plan i devedesetih. Druge vjere, ali istih korjena. Pa su uglednici postali oni koji su vreće jugoslavenskih dinara prevozili u Bosnu i mijenjali u marke – po sustavu – jedna tebi, dvije meni (ako je moj tamić), oni koji su dizali kredite u bankama koje smo svi sanirali, a kad ih nisu vratili u čudu se pitali – otkad to pravilo da se krediti vraćaju. Tu su i osobe koje su uvijek za tvrtku naručivale dvije cisterne lož ulja – jedna za tvrtku, a druga kod mene doma, tu su i birtijaši kod kojih se prodaje više kokaina nego kave, policajci koji ih paze (uključujući i udbaše naglo pretvorene u poslovnjake) i brojni slični.

Nema više birtije kod Poldrugača, ali siguran sam da znam dovoljno pristojnih ljudi u ovom gradu koji bi ju napunili, kad bi postojala. I siguran sam da promjena Mercedesa svake godine ništa ne znači u definiranju čovjeka, kao ni kupovina Porschea ili aviona. Pa dok se društveni ugled u gradu ne počne vrednovati po drugim kriterijima osim dubine novčanika, ne bi se trebalo pitati gdje je urbani karakter i duša Karlovca. Zna se tko ih je ukrao, kao što se za sve u ovoj zemlji točno zna tko je ukrao. Samo si to treba priznati, po mogućnosti javno.

Izdvojeno


Reci što misliš!