Uživanje u ruganju drugome, ismijavanju drugoga, ponižavanju
drugoga i drugačijeg spada uistinu u dno dna ljudskog duha i uma.
Kako bi se ti isti do sladostrašća razgaljeni pljeskači osjećali
da se njih ismijava, izruguje, ponižava, dehominizira i
dehumanizira? Bi li onda pljeskali? Oduševljene postove na
društvenim mrežama stavljali? Svaki čovjek bio vjernik ili
nevjernik ima nešto intimno i sveto, nešto što smatra da nitko ne
bi trebao dirati ili iz toga praviti blasfemične prikaze. Osjećao
bi se duboko kao čovjek povrijeđen. Bez obzira na sve
različitosti mislim da bi taj osjećaj za granicu trebali
njegovati u sebi. Ma kako osjećali potrebu ići do kraja. Postoji
nešto što se zove granica slobode izražavanja, nastupa. Kako se
god činilo nekima da granice u slobodi nema. Valjalo bi uvijek
imati na pameti da je moja sloboda ograničena drugim i
poštovanjem prema drugome.
Ismijavati, rugati se, izvrtati satiri drugoga pred
istomišljenicima i nije neka hrabrost, ni drskost. Hrabrost bi
bila ruglu, satiri izvrgnuti one koji isto misle kao i ti.
Izvrgnuti poruzi svoje mišljenje, svoje stavove. I sve se to na
koncu pretvara u blasfemiju. Za koju lijepo kaže Chesterton:
“Nova škola misli i umjetnosti nosi u sebi dah drskosti, i svuda
izbija u blasfemije, kao da je potrebna ikakva hrabrost za izreći
blasfemiju. Samo je jedna stvar koja zahtjeva stvarnu snagu da ju
se izgovori, a to je istina.”
Sloboda, osobito umjetnička postala je mantra. Čitam: Mantra
je zvuk, slog ili grupa riječi koja ima sposobnost
trasnformacije, od svijesti pa sve do grube materije. Postoje
opisi kako su veliki mudraci mantrama palili vatre i na ostale
načine mogli utjecati na materiju. Također postoje opisi kako su
veliki ratnici mantrama prizivali razna oružja sačinjena od
raznih elemenata poput vatre, vode, zraka… ponavljanje
mantri naziva se japanje…. Hrvatski mediji, političari i ini
tvoritelji javnog mišljenja očito su dobri poznavatelji Veda i
vjeruju u čudesnu moć mantri i japanja. A sve s ciljem kako kaže
Chesterton: “Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo
kako bi se izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo
govoriti o “slobodi”; to je, na način na koji se danas o njoj
razgovara, smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je
dobro. Skloni smo govoriti o “napretku”; to je smicalica kako bi
se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o
“obrazovanju”; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o
tome što je dobro.”
Koliko ste često u uobičajenim svakodnevnim razgovorima
čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih
argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima
poput: “Živimo u 21. stoljeću.” Ili: “To je srednji vijek.”
Ponekad je zamoran taj govor o vremenu, napretku i slično.
Vrijeme nije argument za ispravnost ili neispravnost, dobro ili
loše.
Preneseno na danas, skloni smo, a kod nekih to je već na granici
histerije, tražiti ustaše, fašiste, udbaše, komunjare, četnike,
uhljebe, lijeve i desne. Oni koji se ne uklapaju u naše kalupe, a
svaki je kalup ograničavanje, dakle kada ne spada u naš
ograničeni svijet, bivaju sotinizirani, javno osuđeni, ismijani.
Oni nisu ljudi, njima ćemo na glavu umjesto U ili četiri S ili
petokrake staviti svinjsku glavu, u najmanju ruku. U potpunosti
dehominizirati i dehumanizirati osobu i sve ono što je toj osobi
sveto. Zlo, dobro, istina ili laž ne nose predznake lijevo ili
desno. Ima ih i lijevo i desno i kod vjerujućih i nevjerujućih.
Nisam zabrinut onima koji takve predstave postavljaju ili izvode,
više me zabrinjavaju ovi “razgaljeni pljeskaši” i oduševljeni
twiteraši.