Pred neko vrijeme čitam kako su mladi, čini mi sdepeovci proveli
neku anketu, također među mladima, u Slavonskom Brodu. Anketa je
bila na temu o sekularizmu. Nakon provedene ankete kao bili su
šokirani, kao ono mladi tamo nemaju pojma o tome. Volio bih znati
da li oni koji su anketu sačinili i proveli imaju pojma što je to
sekularizam, da li imaju pojma o povijesnom razvitku ove ideje.
Kladio bih se da nemaju pojma. Čitajući i slušajući naše
“sekulariste” zapravo čitamo i slušamo ideologiju, ateističku
ideologiju. Iza mantre o sekularizaciji krije se, barem kod nas,
borbeni ateizam. Tako da je pojam sekularizma istoznačan sa
pojmom ateizam. Drugim riječima protuvjersko djelovanje, što je u
konačnici u suprotnosti s demokracijom i slobodom u društvu.
Prema svemu sudeći oni koji su provodili ovu anketu imali su
prije svega pred sobom ovaj vid sekularizma.
Nekima su puna usta sloboda, ljudskih prava, pravde i
pravednosti, borbe za prava drugačijih dok bi u isto vrijeme
drugima oduzeli njihova ljudska prava, slobode i pravo da budu
drugačiji od njih, pravo govora, pravo javnosti. Dok se svi mogu
šetkati ulicama i zastupati svoja mišljenja, stavove, zahtjeve,
vjernik bi trebao po njima biti onaj kojem je to zabranjeno ili u
najblažem slučaju moglo bi mu se progledati kroz prste ako “nešto
bubne”. Umjesto društva pravde, jednakosti i slobode nudi se
diktatura sekularizma. U društvu pravde, jednakosti, slobode, ima
mjesta, dapače poželjno je, za vjernika, nevjernika, agnostika,
drugog i drugačijeg od mene. Ima mjesta za drugoga koji nije moje
nacionalnosti, anacionalnog, pismenog, nepismenog, jednom riječju
svakoga. Ljudi nisu “povampirena klerikalna rulja”, “povampireni
desničari”, “zaostali” i slično. Svaki je čovjek samo čovjek.
Situacija u kojoj se vjernike naziva maloumnicima, zaostalima,
retrogradnima, homofobima uistinu ne miriše nimalo na
demokraciju, prije bih to nazvao progonom, totalitarnošću. I vrlo
opasnom pojavom u našem društvu i državi. Simpomatično je da iza
ovakovih javnih nastupa i zahtjeva stoje oni koji sebi vole
tepati kako su napredni, mirotvorci, borci za ljudska prava i
slične tričarije koje služe kao dimna zavjese za osobna ili
grupna iživljavanja nad onima koji su drugačiji. I to je njihova
neprikosnovena istina koju su oni sami sebi prišili. Ne priznati
im to najveći je grijeh kontra sekularnosti. Nedaj Bože, da ja
kao vjernik probam reći da sam znanstven. Napredan, humanist. To
je hereza koja zaslužuje “modernu lomaču”.
Izbaciti jednu grupaciju ljudi iz javnog i društvenog života
uistinu djeluje više nego suludo, a da bi se prikrila ta suludost
tu grupaciju proglasiš suludom, opasnom po društvo, ljudska prava
i slobode, reliktom prošlosti, fašistima, klerofašistima. Kao
babaroge. I ne samo to; od vjernika se traži da žive dvostrukim
životom; jedno u svoja “četiri zida” , drugo u javnosti. Kako
odvojiti religijsko od nereligijskoga u jednom društvu? U javnom
prostoru, kulturi? Sniju li javno djelovati oni koji imaju
religijsku savjest ili samo oni drugi?