“Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit
ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do
kraja zemlje« (Dj 1,8)
Ove riječi uputio je uskrsli Isus na dan svoga uzašašća
apostolima dok je zadnji puta s njima blagovao. Ova Isusova
rečenica sadrži Njegovo obećanje ali i smisao svega onoga što
njegovi učenici moraju biti.
Živimo u vremenima koja su itekako protivna s ovom temeljnom
Kristovom porukom. U vremenu kada je itekako potrebno dati
svjedočanstvo svoje vjere, svoje pripadnosti Isusu Kristu.
U našem društvu dosta se govori i piše o sekularnosti. Pri tome
valja razlikovati državu od društva. Pri tome isto tako treba
razlikovati pravnu stranu sekularnosti od ideološke. Odvojenost
crkve od države znači da jedna institucija ne određuju djelovanje
ove druge, no to nipošto ne znači da kršćanske vrijednosti ne
smiju biti dio legislative ili društva. Svi oni koji u ime
odvajanja crkve od države nastoje ukloniti kršćanstvo i kršćanske
vrijednosti iz legislative ili društva, u biti nameću jedan
perfidni oblik totalitarizma u kojem se briše razlika između
države i društva – društvo nestaje i ono se smatra državom.
Religijske zajednice odvojene su od države ali nisu odvojene od
društva i njihovo je ustavno pravo djelovati u okviru zakona u
društvu. Sve drugo je prodavanje magle.
Što znači biti kršćanin u današnje vrijeme? Znači li to biti
siromašan, ponizan poput ovčice i ustrašen u iznošenju vlastitih
stajališta? Znači li to biti potpuno anacionalan i apolitičan
(jer Crkva je duhovna stvarnost, a ujedno i nadnacionalna
institucija)? Treba li kršćanin neprestano primati udarce i mirno
promatrati kako ga se gazi? To je najčešće mišljenje “sekularne”
javnosti i njihovih “liberalnih” medija, koji najčešće nemaju
puno veze s Crkvom, niti ju razumiju.
Najsmješnije mi je od svega kada nas kojekakvi tipovi uče kakvi
bi morali biti kao kršćanin. Ili što je to Isus Krist naučavao.
Najbolji su kada su kao “oduševljeni” papom Franjom kojeg oni eto
slijede a mi kršćani i katolici ne slijedimo i ne slušamo.
Ako Crkva već mora postojati onda bi morala biti siromašna (a ne
financirati se iz proračuna države), isključena iz javnog života
i bez prava glasa, a posebno ne bi smjela biti narodna, odnosno
“ograničena”.
Zanimljivo je čitati slušati kada nam oni koji su ateisti,
agnostici i slični govore što bismo mi vjernici, kršćani i
katolici trebali, smjeli govoriti i raditi. Čak i gdje. Svi bi
nam određivali granice ponašanja, govora… Nevjerojatna lakoća
kojom bi nas se htjelo stjerati u nekakve torove, a sve to pod
nevjerojatnim zahtjevom o sekularnosti naše države.
Nažalost katolici znaju nasjesti na razne priče, pripovijesti,
neistine, poluistine koje se iznose u Crkvi i kršćanima. Premalo
je želje, truda da se upozna Crkva kroz povijest i danas. Otuda
često proizlazi da nemamo hrabrosti javno priznati da pripadamo
zajednici koja se zove Crkva.
I ovih dana rasplamsala se u medijima rasprava da li je Hrvatska
sekularna država. I kakav bi položaj u njemu trebala imati naša
Crkva.
Ono što bismo svi trebali jest; tražiti da nas se poštuje kao
ljude. Zar tražimo previše?
Žalosno je da i sami vjernici često preuzimaju takva stajališta i
ne prepoznaju stvarno poslanje koje im je namijenjeno – životom
hrabro propovjedati Isusa Krista. Takve najbolje upozorava sv.
Pavao ovim riječima: “Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i
ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na
»počela svijeta«, a ne na Krista.” (Kol 2, 8)
Vjernik se ne povodi po onoj narodnoj: ne bi se štel zameriti,
ili iz obzira šutjeti o svojoj vjeri, svojoj Crkvi. I Petar se
“pravio lud” pred sluškinjom. Naravno nitko ne očekuje od
vjernika da nosi natpis ili da bude bojovnik. Samo ono osnovno:
ne pokazivati strah pred svijetom.