Prijatelju, odlučio sam malo razmisliti o tvojim prigovorima ili
o onome što te zbunjuje.Možda je to malo čudno u vremenima kada
svi “skačemo na prvu loptu”. Recimo tko zna što su točno ministri
Hasanbegović i Šuštar rekli i napisali, uglavnom skočio jedan, a
onda svi. Stoga sam sve prepustio protoku vremena,ili ono što
ljudi kažu da “sve sjedne na svoje mjesto”.
Znam da si nekada išao u crkvu, ministrirao, primio prvu pričest,
firmu. Još si neko vrijeme išao u crkvu, smatrao se dijelom te
zajednice. Onda si počeo sve rijeđe ići dok jednom nisi prestao.
Osjetio si da ne spadaš tu, ili jednostavno da ti to sve nije
potrebno, možeš i sam, pomislio si, imati vezu s Bogom. Vjeruješ,
kažeš u Isusa, ali ne i u Crkvu. Imam osjećaj da nosiš određenu
dozu odbojnosti, ljutnje na nju. Misliš da to nije to.
Najvjerojatnije očekuješ da ja, već po svom habitusu, uzmem sebi
za pravo braniti Crkvu, ljude koji je vode ili pak ljude koji je
čine, koji se još uvijek smatraju njezinim članovima. No, moram
te razočarati u tom tvome razmišljanju. Ne mislim nikoga braniti,
opravdavati. Znaš da nisam vjerski fanatik, neki fundamentalist i
da sam i sam prošao i pretrpio mnogo toga. Sjećaš li se koliko si
mi puta rekao: poznajem te u dušu, ali nikako mi nije jasno kako
možeš biti dio te Crkve, služiti u njoj? Kako možeš pisati,
govoriti da je voliš?
Prijatelju, ispričat ću ti jednu anegdotu. Znam da je poznaješ,
ali ipak, možda nam ona pomogne da se barem dotaknemo problema.
Ispred rascjetalog grma ruže stoje dva čovjeka. Jedan je tužan i
ljut. To i ne krije. Nije mu jasno zašto na prekrasnim ružama
raste trnje. Drugi je pak radostan. Izvor njegove radosti leži u
tome što i na trnju rastu ruže. Iz iskustva znam da ruže bez
trnja najčešće nemaju miris, a one s trnja prekrasno mirišu.
Sjećam se ruža koje sam zasadio ispred kuće prekrasno su mirisale
u rana jutra ili predvečerje.Tajna njihove ljepote i mirisa bila
je u tome da sam im darovao svoju ljubav. Svaku večer ja sam s
njima pričao, sa svakom One su uzvratile ljubav. Ljubav za
ljubav. Neke činjenice prihvaćaš onakovim kakve jesu. Činiš
sam najbolje što možeš. Odustati od nečega i nekoga jer nije po
mojoj zamisli, mojoj viziji, ne mislim da je mudar potez.
Nogomet ne igraju samo vrhunski nogometaši, niti se izmišljen
samo za one koji su perfekcionisti u njemu. Svi smo mi dio jedne
velike nogometne obitelji: bilo da loptu natjeravamo po livadama,
bilo da udobno zavaljeni u fotelje gledamo nogometne utakmice.
Netko je u tome bolji, netko lošiji, netko uspješan, drugi
neuspješan. I s drugim je stvarima u životu tako. I s vjerom i
Crkvom. U nju ulaze vjerski nadareniji i oni manje vjerski
nadareni, uspješni u usvajanju i manje uspješni, savršeni
majstori vjere i amateri. Očekivati monolitnost u savršenosti od
tako šarolike palete ljudi sa svih strana i od kojih svaki nosi
svoj život sa svim dobrim i lošim stranama uistinu bi bilo teško.
Da parafraziram Mešu Selimovića: “Više je dobrih ljudi na svijetu
nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju”.
Kažeš da kršćani nisu bolji ljudi od drugih. Ne tvrdim da jesu,
makar bih mogao, jer nema nijednog logičkog dokaza –
da nisu. Stoga mi se tvoja teza ne čini prihvatljivom kao
logički zaključak. Na temelju izdvojenih primjera koji ti
služe kao premise donosiš krivi zaključak. Tako bi ispalo da kada
bih i ja tvrdio da ljudi bez vjere nisu bolji od kršćana ispalo
bi , da time što je neki čovjek kršćanin da je time
automatski bolji čovjek od drugih. Ti se naravno s time ne bi
složio. Čovjek nije bolji, plemenitiji, više čovjek time što
pripada u neku grupu ljudi. Pripada nekoj vjerskoj zajednici ili
ne pripada nijednoj.
Naravno, prijatelju, bilo bi smiješno kada bi tvrdio da je u
Crkvi bilo, ili jest, ili će biti bajno. Da je sve u njoj
prekrasno, da nema svojih mana, sramnih trenutaka, padova. Ima
ona i veličanstvenih trenutaka, ali ima i onih koji nisu nimalo
časni. Zavisi samo što i kako gledamo na stvarmost njezine
prisutnosti i njezina djelovanja. Govoriti, pisati samo o tamnih
stranama i po njima je vrednovati značilo bi zanemariti, zatajiti
istinu. Vrijedi i obratno. Vjerujem da ti je stalo do istine.
Postoji u meni i svjetlih i tamnih strana, a ipak premda znaš i
za one tamnije nisu odbacio prijateljstvo. Isto je i samnom u
odnosu na tebe. Gledamo onoga drugoga u totalitetu osobe.