Kao čovjek mogu razumjeti i one s lijeva, one s desna, one za i one protiv famozne Istanbulske konvencije, ali ne mogu razumjeti verbalnu nasilnost aktera ove trakavice koja prijeti da se pretvori i u nešto gore. Jasno mi je da u Saboru postoji dovoljno ruku i s lijeva i s desna, s pozicije i opozicije da se ona usvoji. Neki vrag mi ne da mira, počinjem sumnjati da se ipak nešto „iza brega valja“ i da zapravo tu nešto „opako smrdi“, da se iza ženskih prava ili rodnih kako god hoćete ili borbe protiv nasilja nad ženama nešto drugo skriva, što se silnom galamom želi sakriti. Da se razumijemo, nisam pobornik nekih teorija zavjere.

Više od tih „rodnih akrobacija“ zanimaju me neki drugi aspekti Konvencije, koji nekako izmiču pogledu javnosti ili tek stidljivo proviruju iz zakutaka. Manipulacije. Ili pravljenje ludim. Osobno me ne smeta kada me tamo neki zapjenjeni aktivist iz neke nevladine udruge koja se financira novcem Vlade ili pak neko novinarsko spadalo nazove primitivcem, neandertalcem ili nekim sličnim po njemu uvredljivim naslovom. Za mene je to čast. Postajem zabrinut kada određena osoba koja slovi kao stručnjakinja ustavnog prava govori da nečega nema što jasno piše u Konvenciji. Tada sam se sjetio starog profesora koji nam je govorio da čovjek Boga može umom spoznati, i da to nije problem. On nastaje u trenutku kada čovjek tu spoznaju treba prihvatiti. Ateizam je taj trenutak, nesposobnost ili nespremnost prihvaćanja očito spoznate činjenice. Ili još točnije; odbacivanja spoznate istine.

Sadržaj se nastavlja...

Najdojmljiviji su mi oni koji komuniciraju s mrtvima, pa znaju što bi kardinal Kuharić, pokojni već 17 godina rekao. Ili oni poput novinara Pofuka u Večernjaku koji zna što bi Isus poručio nama katolicima danas. On je valjda osobno sjeo kraj Isusa i onako prijateljski mu sugerirao što da poruči nama danas; jel' važno ono u srcu ili među nogama. Da se malo poigram, njemu bi najvjerojatnije poručio da je najvažnije ipak ono u glavi (gornjoj). Njemu valjda Isus šapće čime se treba nabacivati na nas. On je njegov novi prorok.

Najbolji su mi papisti svih fela. Oduševljeni sljedbenici pape Franje. Za razliku od nas katolika, osobito Hrvata antipapista. Oni gutaju svaku papinu riječ, upijaju je s oduševljenjem, ugrađuju u svoj život. Za razliku od katolika koji su neposlušni svome poglavaru.

Ta gomila netrpeljivosti, uvreda spram onih koji propitkuju, dovode u sumnju neke stvari. Ako je sve tako bistro i jasno zašto je Vijeće EU izradilo tajni dokument o Istanbulskoj konvenciji? Osim ako nešto mutiš. A onda ga deklasificiralo, dakle učinilo javnim? Ako si uvjeren da je nešto ispravno onda barataš činjenicama, argumentima, a ne vrijeđanjem, omalovažavanjem, nasiljem u ime nenasilja, podmetanjem… Nastojati oduzeti drugom i drugačije mislećem svako ljudsko dostojanstvo ne čini mi se najboljim načinom borbe za ljudska prava. Ponekad mi se inkvizicija čini „dječjom igrom“ prema onome što se danas događa onima koji idu protiv novih tvoritelja javnog mišljenja i djelovanja. Kad pročitam neke tekstove u novinama ili portalima i komentare ispod, onako me ljudski baš sram što pripadam ovoj vrsti živih bića na zemlji.