KOLUMNE / PIT I TEATAR APSURDA

PIT I TEATAR APSURDA: Biti vjernik danas - adventska promišljanja

PIT I TEATAR APSURDA: Biti vjernik danas - adventska promišljanja

„Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1,8)

Ove riječi uputio je uskrsli Isus na dan svoga uzašašća apostolima dok je zadnji puta s njima blagovao. Ova Isusova rečenica sadrži Njegovo obećanje ali i smisao svega onoga što njegovi učenici moraju biti.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Živimo u vremenima koja su itekako protivna s ovom temeljnom Kristovom porukom. U vremenu kada je itekako potrebno dati svjedočanstvo svoje vjere, svoje pripadnosti Isusu Kristu.

U našem društvu dosta se govori i piše o sekularnosti. Pri tome valja razlikovati državu od društva. Pri tome isto tako treba razlikovati pravnu stranu sekularnosti od ideološke. Odvojenost crkve od države znači da jedna institucija ne određuju djelovanje ove druge, no to nipošto ne znači da kršćanske vrijednosti ne smiju biti dio legislative ili društva.  Svi oni koji u ime odvajanja crkve od države nastoje ukloniti kršćanstvo i kršćanske vrijednosti iz legislative ili društva, u biti nameću jedan perfidni oblik totalitarizma u kojem se briše razlika između države i društva – društvo nestaje i ono se smatra državom.

Religijske zajednice odvojene su od države ali nisu odvojene od društva i njihovo je ustavno pravo djelovati u okviru zakona u društvu. Sve drugo je prodavanje magle.

Što znači biti kršćanin u današnje vrijeme? Znači li to biti siromašan, ponizan poput ovčice i ustrašen u iznošenju vlastitih stajališta? Znači li to biti potpuno anacionalan i apolitičan (jer Crkva je duhovna stvarnost, a ujedno i nadnacionalna institucija)? Treba li kršćanin neprestano primati udarce i mirno promatrati kako ga se gazi? To je najčešće mišljenje „sekularne" javnosti i njihovih „liberalnih" medija, koji najčešće nemaju puno veze s Crkvom, niti ju razumiju.

Najsmješnije mi je od svega kada nas kojekakvi tipovi uče kakvi bi morali biti kao kršćanin. Ili što je to Isus Krist naučavao. Najbolji su kada su kao „oduševljeni“ papom Franjom kojeg oni eto slijede a mi kršćani i katolici ne slijedimo i ne slušamo.

Ako Crkva već mora postojati onda bi morala biti siromašna (a ne financirati se iz proračuna države), isključena iz javnog života i bez prava glasa, a posebno ne bi smjela biti narodna, odnosno „ograničena".

Zanimljivo je čitati slušati kada nam oni koji su ateisti, agnostici i slični govore što bismo mi vjernici, kršćani i katolici trebali, smjeli govoriti i raditi. Čak i gdje. Svi bi nam određivali granice ponašanja, govora… Nevjerojatna lakoća kojom bi nas se htjelo stjerati u nekakve torove, a sve to pod nevjerojatnim zahtjevom o sekularnosti naše države.

Nažalost katolici znaju nasjesti na razne priče, pripovijesti, neistine, poluistine koje se iznose u Crkvi i kršćanima. Premalo je želje, truda da se upozna Crkva kroz povijest i danas. Otuda često proizlazi da nemamo hrabrosti javno priznati da pripadamo zajednici koja se zove Crkva.

I ovih dana rasplamsala se u medijima rasprava da li je Hrvatska sekularna država. I kakav bi položaj u njemu trebala imati naša Crkva.

Ono što bismo svi trebali jest; tražiti da nas se poštuje kao ljude. Zar tražimo previše?

Žalosno je da i sami vjernici često preuzimaju takva stajališta i ne prepoznaju stvarno poslanje koje im je namijenjeno – životom hrabro propovjedati Isusa Krista. Takve najbolje upozorava sv. Pavao ovim riječima: „Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na »počela svijeta«, a ne na Krista." (Kol 2, 8)

Vjernik se ne povodi po onoj narodnoj: ne bi se štel zameriti, ili iz obzira šutjeti o svojoj vjeri, svojoj Crkvi. I Petar se „pravio lud“ pred sluškinjom. Naravno nitko ne očekuje od vjernika da nosi natpis ili da bude bojovnik. Samo ono osnovno: ne pokazivati strah pred svijetom.

Izdvojeno


Reci što misliš!