Vlast je slast. Baš ništa netočno nema u ovoj staroj poslovici.
Ne mora biti ni ništa sporno, ništa pejorativno. Sve ovisi o
motivu ulasku u politiku, odnosno u utrku s drugim ljudima da se
pozicija na vlasti zauzme. Sasvim je legitimno, dapače poželjno,
imati volju za moć kako bi se mijenjao svijet, ispravile
nepravde, stvaralo bolje i bogatije društvo. Problem je jedino u
tome što se na te plemenite pobude pozivaju baš svi koji u
politiku ulaze, nije lako prepoznati mimikriju, skrivene namjere,
niske strasti, lopove u odijelima i psihopate… Koliko smo se
samo puta u ovoj našoj mladoj demokraciji prevarili i razočarali,
koliko smo puta nakon izbora shvatili da smo dali povjerenje
licemjerima koji ne žive ono što propovijedaju. I očito malo iz
toga naučili.
Vlast mijenja ljude, čak i one koji u politiku ulaze da
resetiraju politički establišment, da uspostave nova politička
pravila u devijantnom demokratskom poretku pod kontrolom velikih
“starih” stranaka, tih generatora svega lošeg što se u politici
događa. Sjetimo se samo s kojom su strasti vođe protestnih
stranaka zagovarale smanjenje plaća saborskih zastupnika dok neki
od njih i sami nisu postali saborski zastupnici. Sad plaće
saborskih zastupnika više nisu previsoke. Dapače, sad neki od tih
nekadašnjih revolucionara dižu kredite za nekretnine oduzete u
ovršnim procesima zbog kojih su dizali barikade, kod banaka na
koje su donedavno jurišali kao utvrde zlog kapitalizma. Kad se
danas tim protestnim sabornicima postavi pitanje o tome kako žive
s mjesečnim kreditnim obvezama većim od (visokih) mjesečnih
primanja, kad ih se pita kako to da uopće mogu dobiti kredite po
uvjetima nedostižnim za običnog čovjeka, počinju odgovarati baš
kao što već desetljećima odgovaraju političari čiju su
nemoralnost i korupciju htjeli dokinuti. “Sve je po zakonu”, “ne
mislite valjda da moram živjeti u šatoru”, “trebam li se voziti
na biciklu” “valjda smijem posuditi neki novac od rodbine i
prijatelja”, “neka institucije rade svoj posao” i slični izgovori
su nepogrešiv indikator da su i protivnici establišmenta postali
njegov dio. Onog trulog establišmenta kojeg su nekad prezirali.
Vlast je slast, a novac koju obnašanje vlasti donosi još je
slađi. Iritantna je činjenica da će se većina političara kad se
dokopa vlasti prije odreći vlastite riječi i principa nego
financijskih povlastica koje vlast nosi. Prije ili kasnije,
počinju doživljavati politiku kao lukrativnu djelatnost, nešto
što će im dugoročno riješiti egzistencijalne probleme. Nije čak
ni potrebno da kradu, da s vladajućih pozicija dijele poslove
financirane iz proračuna odabranima koji im vraćaju “pinku” u
kešu. Zakoni koje su si sami izglasali omogućuju visoke plaće i
“volonterske” naknade. Ovo posljednje posebna je priča hrvatske
politike, obilato (zlo)upotrebljavana na lokalnoj razini. Ako
imate prihod po nekoj drugoj osnovi (privatni biznis, mirovina…),
možete voditi grad ili općinu, biti dogradonačelnik kao
“volonter”, naravno uz naknadu čija je visina ostavljena na volju
gradu ili općini. Nek’ se ljuti koga smeta, možda nije baš
najmoralnije, ali sve je savršeno po zakonu. Ima specifičnih
slučajeva i časnih iznimki, ali barem u ovom našem karlovačkom
kraju koji dobro poznajemo, nismo čuli za primjer da je volonter
na vlasti zaista volonter po značenju iz Anićevog rječnika
hrvatskog jezika (“osoba koja besplatno obavlja neku službu”).
Donedavno. Naime, oba dugoreška aktualna zamjenika gradonačelnika
čija imena treba ponavljati prvo su u predizbornoj kampanji
najavili da će se u slučaju izbora odreći naknada, a onda to
zaista i sproveli u djelo. O Katarini Srakočić i Miroslavu
Furdeku je riječ. Ne bi bilo fer isticati njihove stranačke
pripadnosti jer su i u svojim strankama prije iznimke nego
pravilo, njihov je potez prije svega odraz individualne vrline.
Uglavnom, ovaj je mjesec objavljeno kako su dvije dugoreške
osnovne škole i Učenički dom dobile vrijednu računalnu opremu
kupljenu za “volonterske” naknade kojih se odrekao
dogradonačelnik Furdek. Prije toga, uređena su četiri dječja
igrališta novcem kojeg se odrekla Katarina Srakočić. Miroslav
Furdek je financijski situirani ginekolog, Katarina Srakočić
vjerojatno pristojno zarađuje u osiguravajućoj kući. Mogli su
zamrznuti svoje karijere izvan politike i uzeti nemalu plaću
zamjenika gradonačelnika, mogli su nastaviti raditi svoje
privatne poslove i uzeti “volontersku” naknadu od pet, šest
tisuća kuna. Sve bi bilo po zakonu i nitko im ništa ne bi mogao
prigovoriti. Očito im je prigovarao politički razum i savjest.
Građani više političarima ne vjeruju ni kad darove nose, ali ovaj
dugoreški slučaj je rijetka manifestacija moralnosti u hrvatskoj
političkoj kaljuži koja vraća nadu da nisu svi isti. Dakako,
uvijek se ovakve geste daju “zaspinati” kao politički populizam.
Ako tome i jest tako, neka je, nemamo baš ništa protiv populizma
u kojem se političari odriču privilegija i doslovno vade novac iz
svog džepa.