Grad Karlovac i Karlovačka županija zajedno imaju oko 220
zaposlenih. Bilo koga od njih gradonačelnik i župan mogli su
odrediti da izdvoji pola sata svog radnog vremena da službeno
predstavlja Grad i Županiju na obilježavanju 74. godine
oslobođenja Karlovca u tjednu iza nas. Ako su obvezama bila
spriječena gospoda što vode i predstavljaju ovaj grad i kraj, ima
tu zamjenika gradonačelnika i dožupana. Ako nema njih, ima
pročelnika, na desetine rekli bismo. Ako su i oni neodgodivo
zauzeti, a nisu, mogli su poslati nekog referenta da zastupa
lokalne institucije vlasti na datum koji se u civiliziranom
svijetu ne zaboravlja.
Umjesto osnovne političke pristojnosti prema, vjerujemo, većini
civiliziranih Karlovčana kojima inteligencija, obrazovanje, zdrav
razum i europejstvo ne dozvoljava pomisliti da je 6. svibnja
1945. Karlovac okupiran, već oslobođen najvećeg zla u modernoj
povijesti čovječanstva, gradski i županijski oci odlučili su se
na politički bezobrazluk i ne poslati nikog. Drugim riječima,
odlučili su poslati jasnu poruku da Grad Karlovac i Karlovačka
županija službeno ne želi imati ništa s datumom kad su nacističke
i ustaške snage istjerane iz Karlovca.
Službeno ignoriranje dana pobjede u Karlovcu nije novost, ali
iznova iznenađuje politička nezrelost i svojevrsni mazohizam
lokalnih političkih čelnika u upornom guranju Hrvatske na stranu
poraženih snaga u 2. svjetskom ratu. Zemlje s mnogo mračnijom
antisemitskom prošlošću i s mnogo manje masovnim pokretima otpora
Trećem Reichu od Hrvatske ističu svoju antifašističku komponentu
i prikazuju se pobjednicima u ratu, kod nas se pak sve
relativizira i zamagljuje razlika između snaga s prave i krive
strane povijesti. Toliko da i na Dan Europe 9. svibnja kad
normalan svijet slavi pobjedu nad fašizmom, kontra svake logike
lokalna vlast polaže vijence pod spomenikom palim braniteljima u
Domovinskom ratu. Sve u skladu s retorikom da tih svibanjskih
dana 1945. Hrvatska nije pobijedila već izgubila.
“Netko tko je normalan ne može osporavati ideju antifašizma, dok
svatko realan isto tako može osporavati ideju komunizma. Nitko
normalan pak ne može osporavati ideju hrvatske neovisnosti dok se
isto tako ne može afirmativno izjasniti o ideji hrvatske
samostalnosti naslonjenu na fašizam” – tako je u njemu tipičnom
stilu filozofirao Jelić prije deset godina nakon što su – baš kao
i prije par dana – svi u Gradu bili prezauzeti 6. svibnja da bi
stotinjak metara od gradske uprave nazočili obilježavanju
sjećanja na oslobođenje Karlovca. Mandić je rekao isto to neki
dan, samo izravnije: “Jesam, ja sam antifašist, ali sam i
antikomunist”.
Poanta je identična samo je retorika u relativiziranju
civilizacijskih vrednota antifašizma ponešto drugačija. Iza
riječi “ja sam antifašist” ne ide “ali” nego točka. Nastavak
“ali, ja sam i antikomunist”, potiče sumnju na neiskrenost. Možda
u “ali” ima i praktičnog političkog motiva dodvoravanja određenoj
političkoj publici, a da se ne kaže ono što se zaista misli. Koji
god razlog bio, objašnjenja su zapravo izlišna; činjenicom da
gradonačelnik na obilježavanje oslobođenja grada kojeg vodi ne
pošalje nikog sve je rečeno. U tom smislu, puno je poštenija
objava “zvijezde” krajnje desnice Brune Esih koja zadnjih par
godina zagađuje javni prostor zahvaljujući Karamarkovom HDZ-u,
kako je Zagreb 8.5. 1945. pao pod okupaciju i da je to tragičan
dan hrvatske povijesti. I da je gradonačelnica Zagreba, postupila
bi na dan oslobođenja navlas isto kao što je postupio
gradonačelnik Mandić i prethodnik mu Jelić. Princip je isti, sve
su ostalo nijanse.
