Ako je Platon bio u pravu kad je rekao “kakva glazba, takva
država”, loše nam se piše, barem sudeći po glazbenom ukusu naše
budućnosti, naših maturanata što su zadnjih dana okupirali
gradske ulice i parkove. Ljudska i profesionalna znatiželja nije
potpisniku ovih redova neki dan dala mira kad mu je s druge
strane Vunskog polja iz nekog snažnijeg zvučnika u većoj grupi
maturanata uši zaparao zvuk koji navodi da se zapitate gdje ste
zapravo; u Laktašima pored Banja Luke, nekom selu pored Čačka ili
u navodno miteleuropskom Karlovcu? U želji da saznam što to
omladina u Karlovcu 2019. sluša, trk preko Vunskog polja da
Shazam, aplikacija za prepoznavanje pjesama obavi posao.
Očekujući nešto novo nemalo se iznenadih imenom koje se izbacilo
na zaslonu mobitela. Mitar Mirić. Čovjek je po selima širom
Jugoslavije, trodnevnim svadbama i krsnim slavama u njenim
istočnim dijelovima, plesnjacima u domovima JNA bio popularan još
80-ih godina i plaćao veći porez na svoje ploče i kazete jer ga
je famozna komisija za šund proglasila – šundom.
Ako je netko od mladih u ta vremena u gradu i slušao takvu
glazbu, činio je to daleko od javnih prostora jer bi bio predmet
poruge. Ali, ruku na srce, narodnjaci su bili rijetki iskreni
izbor srednjoškolaca i općenito mladih prije negoli je Hrvatska
postala Republika. Klima je bila drugačija, obrazovni sustav je
bio drugačiji, neukus svake vrste se urbanim sredinama slabo
tolerirao. Tko bi rekao da će Mirići (Mitar je tu samo
paradigma), biti na neki način kulturno rehabilitirani 30 godina
kasnije i to od dijela populacije koja bi po prirodi stvari
trebala biti najprogresivnija i najavangardnija i od koje se to u
zdravim društvima i očekuje. Što nam se dogodilo?
Da malo karikiramo, ako su četrdesete nove dvadesete, ako su
ustaše novi partizani, ako je narančasto novo crno zašto cajke ne
bi bile novi punk? Neće ići, koliko god da spretno retorički
zamagljujemo granice istine i laži, ne, četrdesete nisu
dvadesete, ustaše su kvislinzi, a partizani osloboditelji, crno
je crno i cajke nisu novi punk. Cajke su sunovrat dobrog ukusa,
samo što za to nisu krivi maturanti. Krivo je društvo, kriv je
obrazovni sustav u kojem se pod egidom demokratičnosti prava
izbora na ukus izbjegavaju usađivati znanja koja rezultiraju
dobrim ukusom. Kriva je od vrha moralno devijantno nasađena
država. “Kakva država, takva glazba”, da parafraziramo Platona.
Možda se pitanje ukusa u ovoj priči može činiti trivijalnim,
posebno iz perspektive uvijek krivo shvaćene izreke kako se o
ukusima ne raspravlja. Pa ponovimo još jednom riječi najvećeg
hrvatskog eksperta za ta pitanja, akademika Milivoja Solara:
“Nije bio smisao te izreke da svatko ima pravo na vlastiti ukus,
pa je razgovor o tome beskoristan, nego je njezin smisao bio da
se o stvarima koje se tiču ukusa svi do te mjere slažemo da
razgovor o tome naprosto nije potreban.” Drugim riječima, a
vezano uz ovu našu tematiku, o ukusima se ne raspravlja kad
govorimo o glazbi Bacha i Beethovena, Beatlesa i Stonesa,
Ramonesa i Sex Pistolsa. Ali, o ukusima se itekako raspravlja kad
vam netko kaže da je razlika između Bacha, Beatlesa i Mitra
Mirića stvar ukusa. Jer, “Mirići” jednostavno ne ulaze u
kategoriju dobrog ukusa, kao i mnogo toga u Hrvatskoj što je pod
opravdanjem “o ukusima se ne raspravlja”, dobilo pravo
građanstva.
U (političkoj) zajednici koje forsira neobrazovanost i
neotesanost odozgo, što pak rezultira općim nedostatkom ukusa,
nažalost ne trebaju čuditi ni zvuci harmonike iz pjesme Mitra
Mirića usred Karlovca ni činjenica da su si maturanti za glavne
zabavljače uzeli tamburaški sastav koji po vokaciji pripada
zabavama u vatrogasnim domovima oko Karlovca i bend koji je
reputaciju stekao na svadbama. U tome vjerojatno nema ništa zlo
ni opasno, ali je jednostavno tužno gledati kako grad postaje
selo, a selo ostaje selo.
